KOLUMNE

ORLOV OTOK – NETAKNUTA PRIRODA NADOMAK GRADA VUKOVARA

Orlov otok je prostor gdje nebeskim visinama suvereno vladaju orlovi i sokolovi, gdje se u visokim krošnjama gnijezde rijetke i zaštićene ptice, mjesto gdje je Dunav sa svojim rukavcima obgrlio komad kopna, bogomdanog prostora, i od njega stvorio otok jedinstven po prirodnoj raznovrsnosti – od prekrasnih pješčanih plaža, ugodnog prostora za kampiranje i boravak u pitomom dijelu šume pa do guste, gotovo neprohodne stare šume obrasle kupinama, koprivama i ostalim raznim šipražjem koji odvraćaju znatiželjnike od šetnje netaknutom divljinom.

Ima mjesta gdje godinama nitko nije kročio, pogotovo oko barskih površina koje izgledaju kao male močvare, stvarajući određeni zaštitni sloj koji u svojim njedrima omogućuje život i reprodukciju stotinama živih bića, biljnih i životinjskih, do najsitnijih kukaca koji kao bezbrojna vojska neumorno rade, kreću se i osvajaju prostor koji im pripada u hranidbenom lancu. Tu su i neizbježni kanali, uvale i bogazi kroz koje Dunav ulazi pri porastu i unosi neki novi preustroj preživljavanja i opstanka svih koji se nađu na vodenom putu. Dublje u šumi nalazi se nešto kao svetište izrađeno majstorskom rukom prirode i od samog pogleda zastaje dah i pod kožu se uvlači jeza i strahopoštovanje jer ovo se rijetko viđa, a pogotovo samo 5-6 kilometara od centra grada. Tu, u tom svetištu među gustim krošnjama koje ne propuštaju zrake sunca i svjetlost je oskudna, kao u nekom polumraku na oltaru prirodnih zakona leže trupci otrgnuti vjetrom ili srušeni vodenom stihijom gdje nijemo svjedoče da su nekad bili živi dio šume, a sada trunu i čekaju da se pretvore u prah kao, uostalom, i sve što živi na ovom svijetu.

Dunav nekad u nekom svom stihijskom ludilu kad enormno podigne vodostaj ruši sve pred sobom i odnosi u nepovrat, samo najjači preživljavaju i omogućuju opstanak vrste. Kad ga prođe to ludilo smiri se i postane blag i milostiv prema svima, pa čak i prema slabijima. Za vjerovati je da šalje poruku kako mu je žao što je učinio određenu štetu i sljedeći period nježno miluje obale otoka blagim valovčićima. Povuče vodu iz kanala i uvala te isuši neke bare i time opet omogući da hranidbeni lanac funkcionira. Činjenica je da, koliko god Dunav bio smrtonosan za mnoge žive stvorove u svom rušilačkom naletu, nikada neće prekinuti hranidbeni lanac. To u pravilu čini čovjek, a kad se to dogodi šteta je nepopravljiva.

Ne zaboravlja Dunav niti pješčane plaže. Ispere s njih mulj i raznese ljušture školjki i time omogući kupačima ugoda boravak na plaži, osobito djeci. Na otoku postoji nešto kao kolonija zaljubljenika u ovaj otok koji tamo sezonski borave, čuvaju ga i ne dopuštaju nikakav oblik narušavanja prirodnog okoliša niti onečišćenja. Sve što nije biorazgradivo prebacuje se na kopno i zbrinjava u kontejnerima. Njima je otok sastavni dio života, mjesto opuštanja, njihova ljekarna, bijeg od surove stvarnosti, od sustava koji bezdušno gazi sve pred sobom. Tu se drugačije jede, pije, odmara i veseli i biološki sat puno sporije otkucava.

Oni ne ometaju zaštićene rijetke ptice. Naprotiv, rado ih promatraju i štite pa tako očekuju da ni njih nitko ne ometa te da taj otok bude smatran zaštićen kako za floru i faunu, tako i za ljubitelje boravka na otoku koji tamo kampiraju već dugi niz godina.

Pokazalo se već na stotine primjera kako je komercijalizacija bila pogubna za prirodne resurse i okoliš. Svi imaju jedinstven zaključak – pustite Orlov otok nebeskim letačima i ljudima kojima je to drugi dom, koji ga vole, štite i održavaju i uživaju u prostoru bez civilizacijskog i komercijalnog stresa. Razgovarajte s tim ljudima i svatko će vam reći isto, ovo je mjesto gdje se spojilo sve u jednu idealnu simbiozu – Dunav, šuma, pješčana plaža i mi koji koristimo taj prostor za opuštanje i skupljanje snage za sučeljavanje sa stotinama problema koji nas pritišću. Branitelji još dodaju, ovdje nas ništa ne boli, ne razdire nas PTSP i naše raspoloženje je na visini. Što je također bitno, nema trgovina, nema kojekakvih trgovačkih centara niti betona i asfalta. Zato nam to odgovara, samo priroda i mi, gotovo kao stari Vučedolci. Naša želja je da ovakav Orlov otok treba zauvijek i ostati.

Evo jedne autentične priče kako lako upasti u probleme zbog neznanja, a radi se o cvijeću. Za mene su te biljke potpuna nepoznanica, ne razlikujem tulipan od kamilice; jednom rječju sve mi je obična trava. Stotinu puta dobio sam jezikovu juhu što sam koseći travu pokosio i neko cvijeće. No, iako sam tupan za cvijeće, ipak poznajem jednu vrstu barskog cvijeća s kojim se družim od ranog djetinjstva. Radi se o perunici.

Ta barska biljka žutog cvijeta postala mi je bliska jer sam ju redovito susretao u ribolovu. Prije desetak dana ispreskakale su me neke gospođe tvrdeći kako nikada nisam donio niti jedan buket cvijeća kući. Opravdavao sam se time što se u to ne razumijem, a nikako nisam htio donijeti kući nešto što ne znam što je, a još manje da mi u vazi na stolu stoji biljka koju su možda mnogi psi koristili za obilježavanje svog  prostora. Što god ja rekao, nije uvaženo i naravno, proglašen sam muškim šovinistom koji svako malo dovlači gajbe piva kući, a jedan jedini cvijet je očito za mene prevelik napor. Kad se nađete u takvoj situaciji, najbolje je pozdraviti sugovornike primjerenim riječima koje nisu za javnost i otići na neko pitomije mjesto.

To sam i učinio, a to mjesto bilo je kod Adice na Vuki gdje sam odlučio odmoriti se uz ribolov. Čekajući riblji ugriz uočio sam lijep žut cvijet barske perunike. Oduševio me svojom ljepotom i vratio u davna vremena kad sam se kao klinac brčkao u njegovoj blizini. Odlučio sam ponijeti ga kući i začepiti lajava usta nerazumnih ženturača. Po završetku ribolova ubrao sam nekoliko komada i napravio lijep buket s kojim sam htio trijumfalno ući u stan, ali prije toga dugotrajno zvoniti svima koje su me kritizirale tako da im vidim izraz lica kad me vide s cvijećem u ruci.

Veselo sam krenuo kući i uz put vidim još nekoliko lijepih cvjetova. Htjedoh obogatiti buket i odem ih ubrati, no pristup je bio vrlo nezgodan – strma i klizava obala. Nisam želio odustati, plazio sam po rubu i kad mi je bio nadohvat ruke izgubim ravnotežu i bućnem u vodu. Brzo sam izronio i da me netko vidio vjerojatno bi mislio da sam duh iz močvare jer sam bio po glavi i ramenima okićen gustom barskom travom. Oslobodio sam se travuljage i lako ih ubrao stojeći u vodi do vrata. Zatim se uz puno napora popnem uz tu strminu i dođem do auta; mokar, blatnjav, ljut, ali odlučan da kući donesem cvijeće. No tu večer kao da su se sve zle sile urotile protiv mene. Stigavši kući brzopleto zalupim vrata od auta i to posred cvjetova iz buketa. U ruci mi ostale samo stapke kao nesretni badrljci bez i jedne latice. Ljut kao pas i razočaran pomislih da su me sigurno proklele zle kritičarke. U kući srećom nije bilo nikoga. Sredio sam se i otišao na spavanje.

Sutradan sam opet otišao po peruniku, nabrao novi buket i odnio ga supruzi. Bilo joj je drago, ali mi je naglasila da se nisam morao truditi jer ona zna da mi cvijeće nije jaka strana pa mi ni ne zamjera što ga ne donosim kući.

I eto, tako je ispalo da je moj trud bio uzaludan. Držimo se one stare, što je dobro neka traje i traje!

Imao sam neki operativni zahvat na ramenu i nakon dva tjedna, kako je i predviđeno, dođem na kontrolu. Očekivao sam daljnje upute oko rehabilitacije, a dobih upute koje sam najmanje očekivao i još manje želio. Struka kaže, nije dobro. Hitno nazad u operacijsku salu.Nemam običaj petljati se u bilo koje poslove u koje se ne razumijem pa tako ni u doktorske. Nevoljko sam slegnuo ono zdravo rame i za nešto više od sata ugurašeme opet u onu salu za koju sam mislio da je više nikada neću vidjeti, a kamoli biti na obradi. To su očito bile samo moje želje, a stvarnost drukčija no tješilo me što su me ugurali tamo glavom prema naprijed jer kažu kad je obratno, definitivno nema povratka.

Imao sam još jednu neostvarenu želju da gledam što se to radi,ali uz njihovu pomoć zaspao sam tako tvrdo, gotovo kao da sam umro, ali ta prividna smrt i nije tako loša jer sam se kasnije ipak probudio. Moram priznati da je sve na meni odrađeno vrhunski, od doktora i medicinskog osoblja do spremačice i na tome sam im neizmjerno zahvalan. Obećao sam da više nikada neću prigovarati što plaćam dopunsko. Bio sam zadovoljan sa svime, pa i s hranom koju neki neopravdano kritiziraju. Misle da su kod kuće pa mogu soliti, papriti i trpati ostale začine.

Htio sam samo tiho i neprimjetno izmigoljiti iz tih odaja. Ali struka kaže NE!Dobio si bingo i tvojih petnaest dana su zagarantirani pa uživaj u besplatnom boravku i potpunoj medicinskoj skrbi. I tako, htio ne htio, ostadoh da uživam u tim nenadanim blagodatima, a ni u svom domu ne mogu ostati duže od sata već uglavnom vrijeme provodim negdje u prirodi. Što dalje?Ništa, šuti i trpi.

Nisam baš šutio već mrnđao onako za sebe i križao dane. Kratio sam vrijeme pišući, čitajući pa i gledajući dječji program jer je taj televizor hvatao samo taj kanal, no i on mi je potrošio dio vremena.Nakon nekoliko dana sjetiše me se prijatelji i dođoše u posjetu. Njih trojica, niti jedan ispod dva promila. Prvo su mi odmah s vrata uputili ohrabrujuće pozdravne riječi:

- Gle, još uvijek ima ruku! Baš čudno.

Zatim su uz silnu galamu ponosno pokazali što su mi donijeli – voće i kekse, a na kraju i bananu. Kako rekoše, ionako si u banani. Tako su me ohrabrili i oduševili da bih bio sretniji da nisu niti došli. Vrhunac je bio kad su iz torbe koja nije bila namijenjena meni izvadili nekoliko boca piva, a onda onako nonšalantno od mene zatražiše čaše kao da sam kod kuće. Nisu propustili naglasiti da ja ne smijem piti, ali mogu slobodno gledati kako oni to čine. Tada mi je pukao film, lijepo ih ispratim do vrata i održim pozdravni govor:

- Nagledao sam se ja i previše kako se oduzimate alkoholom i, uz dužno poštovanje, nemojte mi više dolaziti jer želim savjesno odslužiti što je struka odredila. A kad se vratim osjetit ćete moj gnjev, i to ne samo riječima već i s ovom rukom što ste se čudom čudili što je još tu.

Otišli su mrnđajući kako sam ih nekorektno i nezahvalno dočekao, a oni su došli da samnom suosjećaju. Doviknuo sam za njima da su svoje suosjećanje vrlo zorno pokazali zaključkom da sam u banani i jedina želja im je bila da se počaste, a ja im dođem kao konobar koji poslužuje čaše. Hvala im na svemu i neka me oslobode takvog dušobrižništva.Živim u nadi da će kod kuće imati još bolju dobrodošlicu.

Time je ta posjeta završila, a ja iskoristih svojih petnaest nagradnih dana do kraja i vratih se kući čekajući da se ruka oporavi, prvenstveno zbog mene, a bogme i zbog njih.

 

Evo dvije priče s različitih prostora. Situacija je gotovo ista, pomoć trebaju u obje
varijante, a jesu li zaslužili i koliko su korektni prema pomagačima zaključite sami.
Priča prva; kolega i ja vozili smo se traktorom nedaleko Ivanić-Grada. Trebalo je preuzeti
nekakvu prikolicu. Pri prelasku preko mosta iznad rječice Glogovnice zaustavi nas poprilično
uzrujan čovjek. Rekao je da je htio obradovati sina i odvesti ga u ribolov, a onda je ispod
nasipa zapao u blato i već satima pokušava naći nekoga da ga izvuče. Dijete se rasplakalo i
želi što prije kući, a trenutno je to nemoguće. Umirili smo ih i odmah krenuli na izvlačenje.
Snažni traktorov motor vrlo je lako izvukao auto na cestu i problem je bio riješen. Čovjek je
silno želio platiti uslugu, a mi smo mu rekli da je to bila samo normalna, ljudska gesta s naše
strane i da bi to vjerojatno svatko učinio. Ribič se nije složio s našim zaključkom već naglasio
da s naše strane sigurno jest tako, ali su ga prije nas dvojica odbili pravdajući se nekom
žurbom. Slegli smo ramenima, a on nas je lijepo pozdravio, još jednom zahvalio i u kabinu
ubacio svežanj novčanica. Brzo je otišao i dodao, počastite se – zaslužili ste. Nama nije ostalo
ništa drugo nego da ukorimo te koji nisu htjeli pomoći, pogotovo jer je bio s djetetom.
Zatim smo nastavili dalje i, gle čuda, ubrzo naletimo na nekakvu kavanu. Kolega ustvrdi
kako je čovjek rekao da se počastimo, pa bi to trebali i učiniti. Uzeo je onaj smotuljak
novčanica i kad je prebrojao bilo je ravno sto kuna koje potrošismo na piće. Malo smo se
zaigrali i dugo ostali, a bogme potrošili još i naših sto kuna. Onu prikolicu preuzeli smo tek
sutradan, vjerojatno je svima jasno zašto. Bilo kako bilo, čovjek nam je ostao u dobrom
sjećanju, a vjerojatno i mi njemu.
Pet, šest godina kasnije, šetao sam uz Dunav i baš kad sam htio poći kući priđe mi jedan
kolega i upita poznajem li nekoga tko ima traktor. Neki je čovjek poveo sina u ribolov i sad se
ne može popeti uz blatnjav i klizav puteljak pa je potreban traktor da ga izvuče. Padne mi na
pamet neki prijevoznik koji ima traktor, rekoh mu za njega, ali i dodah da je čovjeku to posao
i sigurno će naplatiti uslugu. Odgovor je bio da je taj već naglasio kako će platiti koliko traži
samo da se izvuče. Nazvao sam ga i dobio odgovor da traktor stiže za sat vremena. Svi bijahu
zadovoljni, pogotovo vlasnik auta. Zaključio sam da je time moja misija završena i pođem
kući.
No, svo me vrijeme izjedao neki crv sumnje. Sama pojava tog ribiča nije mi ulijevala
povjerenje. Vrag mi nije dao mira pa se vratim nazad i imam što vidjeti. Auto je netko
izvukao i gospodin se odvezao kući ne čekavši traktor. Iako je znao da se prijevoznik vozi
dvadeset kilometara zbog njega, jednostavno je otišao da ne mora platiti njegov dolazak.
Poludio sam, nervozno se šetao i usput vrtio film kakvih to sve ljudi ima. Sam sebi naložih da

ubuduće dobro razmislim pomoći nekome ili ne. Ne preostade mi ništa drugo nego sačekati
traktor i platiti njegov dolazak. Ubrzo je stigao, tražeći pogledom koga to treba spašavati.
Rekao sam mu da ne traži nikoga, neka kaže kolika je njegova cijena i ja ću platiti. Zbunjeno
je pitao:
- Zašto ti? Gdje je taj koji je pomoć trebao, kako se izvukao?
- Zaboravi sva potpitanja već reci cijenu i da završimo s tim.
Reče mi sto kuna, ja platim, pozdravimo se i svatko svojim putem, a ja se prisjetim čovjeka
s Glogovnice. Ipak, poslije svega humanost još uvijek nekako živi u meni, ali moram priznati
na vrlo klimavim nogama i nisam siguran da će dugo trajati.

 Kasna jesen, hladno maglovito jutro, a ja vođen nekom čudnom silom pun želje za plovidbom Dunavom. Nije to bila nešto pretjerano gusta magla pa da se lako gubi orijentacija, već više onako sablasno providna kroz koju se naziru obrisi obale i stabla koja su već davno ostala bez lišća pa samim tim izgledaju kao oskvrnuta umjetnička djela. Vozao sam se tako satima i osjećao se nekako posebno ugodno i bezbrižno, ne znam zašto. Ta vožnja vjerojatno bi ostala u sjećanju samo kao lijep boravak u prirodi da se nije dogodilo nešto čudno.

Na nekih dvadesetak metara uočio sam savršeno ravan kolac ušiljenog vrha dužine oko tri metra kako strši iz vode. Na tom mjestu dubina je bila minimalno osam metara što je isključivalo mogućnost da je zaboden u dno. Ugasio sam motor, prišao kolcu i pokušao ga izvući, no nije se dao ni pomaknuti. Pokušavao sam u raznim smjerovima, ali bez uspjeha, čak se nije ni savijao. Zbunjeno sam gledao u taj komad drveta i u oči mi upadne da je prepun raznih gravura. Zagledao sam se bolje ne bi li nešto odgonetnuo, a tog trenutka mi nešto podigne prednji dio čamca i nagne ga u stranu do te mjere da se voda počela prelijevati u nj. Kao da sam se na nešto nasukao. Jedini zaključak bio je da se neko podvodno stablo odbilo od dna, naglo podignulo i tako ugrozilo oko tristo kilograma hrastovine ugrađene u čamac i gotovo devedeset kilograma bukovine, točnije mene. A možda sam to izazvao potezajući onaj kolac, ako je bio dio tog stabla.

I dok sam se borio da ispravim čamac i prenesem težinu na suprotnu stranu kako bih spriječio potapanje slučajno pogledam nizvodno, a onaj kolac lagano odlazi nošen riječnim tokom. Isto onako uspravno, ubrzo se izgubi u magli. Istog trena čamac, kao da je oslobođen tog čudnog nasukavanja, pljusne u vodu i počne plutati. Nabrzinu sam izbacio dio vode, upalio motor i dao se u pretraživanje dijela Dunava gdje sam pretpostavljao da sam se nasukao. No od tog možebitnog stabla nije bilo traga. Zatim krenem nizvodno računajući da bih vrlo brzo trebao stići onaj kolac pa možda nešto i očitam s njega. Ali i ta potraga završila je bezuspješno. Nije mi padao na pamet više ni jedan logičan zaključak osim naviranja sjećanja oko sličnih susreta usko vezanih za takav kolac ili koplje. Siguran sam da je to identični predmet jer takav savršeni vrh i nezamislivi izgled mora ostati urezan u pamćenje za cijeli život.

Ako to vidite više puta, a uz to i vjerojatno nadnaravnu osobu koja mi je ledila krv u žilama, to zaboraviti, pa sve da i hoćete, nemoguće je. Šutio sam o tim susretima kojih je bilo nekoliko u proteklih pedesetak godina. No možda je sad došlo vrijeme da i o tome progovorim ili nešto konkretnije napišem. Možda?

Evo neki dan sjetih se kako sam osamdesetih godina prošlog stoljeća imao problema s večernjim izlascima. Naime,u ta doba nedjeljom nikako nisu izostajala duga druženja do kasno u noć pa i do jutra. Problem nije bio u druženju ni u dobroj kapljici nego kako preživjeti radni ponedjeljak.Ako se pretjeralo, odraditiprvu smjenu bila je nemoguća misija. Ostaje samo jedno, iskamčiti slobodan dan. Onakav mamuran i izobličen nije imalo smisla tražiti to od direktora već okušati sreću kod liječnika.

Tako se i ja upustih u tu avanturu, predam zdravstvenu i čekajući na red sjedim i muku mučim s glavoboljom i još uvijek aktivnim ringišpilom. Čekaonica poprilično frekventna, svako malo netko ulazi, prolazi i odlazi. A ja niti koga vidim niti koga čujem, sve dok se nije pojavila neka žena s iznimnim glasovnim mogućnostima. Ne, neradi se o pjevačkim kvalitetama već o preglasnom govoru koji htjeli, ne htjeli, morate čuti pa sam čak i ja s punom glavom bilijarskih kugli shvatio o čemu žena priča, doduše tek kad je to ponovila petoj osobi.

Radi se o svađi sa susjedom, ništa novo. Susjedi postoje i za takve akcije, ali ovo je bilo nešto specifično. Evo njene priče:

„Joj, joj, zamisli što mi se dogodilo! Onaj moj divlji susjed što stalno nešto prigovara, napao me da moja trava uništava njegovu ogradu i da je pod hitno pokosim. A ja nisam mogla šutjeti i rekla sam mu sve u brk. Onda je skroz poludio, uzeo štaflu četiri metra dužine i preko ograde me tako silovito opleo da mi je slomio ruku! A ne, ne! Neće to na tome završiti i sud će imati posla, dosta ga ja trpim godinama!“

Eto,to je njena priča, no odmah se nameće pitanje: kako je znala procijeniti dužinu štafle? Vjerojatno je računala da je tri metra sigurna udaljenost s koje može provocirati susjeda, a s obziromda ju je dohvatio znači da je susjed bio domišljat i pripremio štaflu od četiri metra s kojom je kaznio susjedu. Bilo kako bilo, uvijek bi bilo dobro čuti i drugu stranu pa da kao neovisni promatrači damo svoje mišljenje, ali drugu stranu nikada nisam čuo niti saznao epilog ovog sukoba. Zanimljivo da sam se toga sjetio tražeći po tavanu štaflu baš takve dužine koja mi je bila potrebna za neku nadstrešnicu. Ovome bih još dodao da ni doktor nije imao razumijevanja te mi je još i očitao bukvicu – ako nastavim tako, neću nikada postati koristan član društvene zajednice. Iskreno, nisam niti imao takvih ambicija. Eto, sjetih se tog događaja zbog te štafle koja mi je trebala, a čega bih se sjetio da mi je trebala, recimo, duga vodovodna cijev ili neka gajba? Ne, nemislim na gajbu za piliće ili kuniće već onu mnogo traženiju. Eh, već sam se sjetio, što reče jedan prijatelj, što ću kad volim… Nostalgija za punim gajbama... Toliko za ovaj put, kad su gajbe u igri nastojmo biti umjereni. Živjeli!

Ribiči kao ribiči, samo čekaju priliku da zauzmu neki položaj uz vodu i sav svoj pribor i koncentraciju upotrijebe za te aktivnosti. No ožujak se baš i nije pretrgao s lijepim danima već donio neočekivanu i neželjenu izuzetno nisku temperaturu, čak do minus dvadeset. Ali meteorolozi predviđaju već sutra puno toplije, a za nekoliko dana čak iznimno toplo. Pa kad je već tako, strpjet ću se do tog perioda i već danas početi s pripremama.

S takvim razmišljanjem krenem do udruge provjeriti koliko njih je spremno za ribolov. Odlučim se za pješačenje u zimskom ugođaju, dok ga još ima. Iskreno, bilo mi je mrsko čistiti snijeg s auta. Došavši nadomak udruge u blizinu kontejnera, naravno onoga za otpad, nisam ni zapazio taj limeni sanduk dok me jedna starija gospođa nije prepoznala na iznenađujuće velikoj udaljenosti i odmah ispalila da od mene očekuje pomoć i zahvaljuje Bogu što sam naišao. Naime, bacila je vrećicu s otpadom i misli kako je vjerojatno i ključ od stana završio tamo. Sad ne zna kako da dođe do njega. Rekao sam kako je jedini način da uđe u kontejner i potraži ga. Više puta pitala je kako, a ja onako džentlmenski pokažem kako i uđem unutra.

Gospođa je vrlo mudro ustvrdila da kad sam ja već unutra, nemora ulaziti i ona pa mi počne davati upute gdje da tražim. Opsovao sam samog sebe što sam bio lijen i nisam očistio snijeg s auta i njime krenuo jer u tom slučaju nebih tuda prošao i naravno nebih kao sada gazio po smrdljivom otpadu.Ovako mi nije preostalo ništa drugo nego da potražim taj nesretni ključ. Moram priznati da imam istraživačkog duha, ali ovakvog bogme ne. Žena me kao pokvareni GPS navigala po otpadu, ali ključu ni traga. Nonšalantno je zaključila da joj je ključ vjerojatno ostao u vratima, a meni ironično zahvalila što ga nisam našao. Brzo je otišla ne obraćajući pažnju na mene što se borim da i ja ne završim kao otpad. Ljutito sam doviknuo za njom da sam joj izuzetno zahvalan što mi je omogućila neke nove poglede na naš kvart, a i da je trebala baciti i vrata u kontejner jer onda bih lakše našao i ključ.

Koprcao sam se po silnim najlonskim zavežljajima pazeći da ne ugazim u nešto tipa pekmez ili ajvar, a tada evo još jedne osobe koju obično sretnem jednom u pola godine, a kao za vraga eto je baš sada dok sam u elementu. Uz „simpatični“ osmijeh upita:

- Pa Željko, zar i ti?

- Da, i ja ponekad kopam po kontejnerima, ali samo kad pomažem nekima koji bace nešto što netreba, a nisu u stanju ući u kontejner.

Nisam čekao odgovor već žurno otiđoh u udrugu. Tamo sam, kako naš narod kaže, sve priznao i rekao čistu istinu. A baš tu istinu mnogi nemogu prelomiti preko jezika i ne shvaćaju da je jedino istina ta koja oslobađa, bez obzira o čemu se radi. Desetak minuta kasnijena vratima se pojavi dični gospodin, inače muž one gospođe, i uz smiješak upita je li istina da sam čeprkao po kontejneru.

- Da, istina je i vjeruj da me nije briga što sam već odaslan po kojekakvim društvenim mrežama; ja ću i dalje pomagati ljudima koji zaslužuju, pa makar i kopajući po kontejnerima.

Tako završih svoj iskaz, a kako se to obično radi iz konteksta će se izvući da sam bio u kontejneru, ali pravi razlog se neće spomenuti. No kao što gore već napisah, nije me niti briga, bitna je istina.

Svima nam je znano da su stručnjaci u arhitekturi osnova za čvrstu, sigurnu i izglednu građevinsku konstrukciju. Bez njih bilo što graditi je besmisleno. Neka arhitektonska rješenja su prava umjetnička djela i ja bih ih bez ustezanja proglasio umjetnicima. Ruku na srce, vidio sam i masu nečega složenog, pokrivenog ili zatrpanog pa su se mnogi divili i to nazivali vrhunskom umjetnošću.No kad je kriterij već takav kakav je, zašto nebi i ribiči koji su se istaknuli u svojim arhitektonskim i izvođačkim radovima u izradi platformibili barem spomenuti kao takvi.

Naime, obilazeći naše vode vidio sam svakojakih rješenja za uspješniji ribolov i ugodniji boravak uz vodu.Neki su me fascinirali jer je bilo vidljivo da je uložen silan trud, znanje i novac. Neki pak su se toliko zaradili ili zanijeli svojim graditeljskim sposobnostima da su povezali nekoliko plovećih otoka paletama i daskama postavljenim na bagremovim stupcima koji su čvrsto usađeni u muljevito dno. Impresivna je svakako dužina, preko stotinu metara. Bilo je i graditelja koji baš i nisu bili uspješnipa je ostalo samo na pokušaju s nekoliko stupaca te kojom daskom ili paletom. Nešto kao kad mlada ptica pokuša napraviti gnijezdo pa sve završi s hrpicom grančica i trave, a na gnijezdo ni nalik. No budimo realni, neki iz opravdanih razloga nisu završili posao jer ih je zaokupila neka druga radnja, recimo roštilj, kotlić i neizbježna okrepa u vidu žeste, piva ili vina.

Bilo je i onih koji su radili s lošim i natrulim materijalom pa je za kratko vrijeme prijelaz bio neupotrebljiv ili vrlo opasan za korištenje. Daske su pucale, a ribiči propadali u vodu i trsku. Neki su dobro prošli, a neki i s lakšim ozljedama. Najgore su prošli oni koji su se ozljedili pa još zaglavili u konstrukciju, a bili sami. Tu je mobitel bio spasonosan za poziv u pomoć.Zanimljivo, neki su ubrzo po završetku radova otišli na neku drugu lokaciju i tamo opet pokazivali svoja graditeljska umijeća. Možda nisu bili zadovoljni s mjestom za ribolov ili radije vole izrađivati prijelaze i mostiće preko vode.

Kad se ovakve stvari rade, ne mogu proći neopaženo pa se vrlo brzo organiziraju grupe gotovana koji budno prate kad se izvode takvi radovi. Naravno da im nepada napamet da ponude bilo kakvu pomoć. No kad bude gotovo, evo ih da zdušno uživaju u plodovima tuđeg rada. A vrijedni graditelji, kad ih zateknu i upozore da su oni uložili trud, rad i novac za sebe, a ne za njih, dobiju kratki i hladni odgovor da je to rađeno na vodi na kojoj svatko ima pristup i spada u javno dobro. Najgore u svemu tome je što su u pravu, a moralne vrijednosti u ovom slučaju ne vrijedi spominjati. Izvođačima ostaje jedino da sve unište pa nema više koristi nitko ili sve rastave i prenesu na neko drugo tajnovito mjesto. No ovi, što bi narod rekao, vole orunjeno.Naći će izvedbu nekog drugog konstruktora i naravno, ponašati se isto.Bilo je domišljatih ideja u vidu postavljanja dugih dasaka (fosni) između konstrukcija koje su poslije ribolova nosili kući ili sakrivali da uljezi nemogu doći do platforme za ribolov. Ali ni gotovani nisu spavali; viđeni su više puta kako i oni nose fosne za prelazak preko prekinutog prelaza. Naravno da ovakve situacije nisu mogle proći bez svađa i sukoba, od prijetnji do fizičkih obračuna. U nekim situacijama i policija je morala intervenirati. Što još ovome dodati nego samo zaključiti – pa pobogu ljudi,koji vam je vrag?!Pa došli ste se samo odmoriti i uživati u ribolovu… ili bi bar tako trebalo biti.

Kako te konstrukcije izgledaju možete pogledati u fotogaleriji s istim naslovom.

 

 

 

Kad se spomene Dunav, naglasak se uglavnom stavlja na veliku europsku rijeku koja povezuje mnoge države te ponekad podivlja pa se izlije iz korita i poplavi neka područja. Iza tih poplava uvijek slijedi dugotrajno zbrajanje štete i svega lošega što se dogodi u poplavnom području. Zbog takvih informacija mnogi dobiju averziju prema toj rijeci koja, kad se bolje upozna, ipak daje neku sasvim drugu, pozitivnu sliku. Mi koji smo rođeni uz nju tih averzija nemamo jer znamo da je Dunav nešto posebno i da gotovo teče kroz naše vene. A kad nam je već ušao pod kožu, ušao je i u dušu pa kroz tu simbiozu osjetimo i čujemo što drugi ne čuju. Tako sam jednom prilikom u gluho doba noći sjedio u čamcu i plutao, liječeći psihičke tegobe koje me polako, ali sigurno razdiru.

Liječeći svoje boljke čujem i tuđe pa sam tako čuo ili, bolje rečeno, osjetio nijemi vapaj raspadajućeg hrastovog čamca, stare čiklje, upućen Dunavu da podigne vodostaj i snagom svojih brzaka ga iščupa iz ljepljive žute zemlje koja ga drži okovanog već godinama. Više puta je naglašavao da to ne zaslužuje jer je nekad bio ponos graditelja koji je uskladio svoje znanje i osjećaj za hrastovo drvo te od njega napravio iznimno lijep, kvalitetan i stabilan čamac. Stvoren je za Dunav po kojem je plovio više od četrdeset godina pa je onda i red da svoj put završi u Dunavu, a ne u ovom žutom blatu. Dunav mu je odgovorio da će sigurno potonuti jer je pun zemlje, gline i travuljage koja raste na njegovu dnu. Čiklja je rekla da zna i da joj je to i želja

Dunav je bez riječi podigao vodostaj, podlokao zemlju ispod čamca i moćni brzaci iščupaše čamac iz stiska žutice te ga povukoše u dublju vodu. I tako završi svoj put vrteći se u našem limanu, lagano toneći u nepovrat ispunjen zadovoljstvom. Ipak se mora priznati da kad se nešto žarko želi, neizmjerno godi kad se postigne, pa makar to bila i smrt. Ispraćena je uz poštovanje i počast Dunava i svih stvorova koji su se našli u blizini. Stare vrijednosti više nema kao ni majstora koji ga je stvorio čije davno istrunulo tijelo leži ispod zapuštenog humka pritisnuto teškom žutom zemljom uz ogradu sirotinjskog dijela groblja. Sudbina je valjda htjela da bude pokopan blizu velikog hrasta koji ga je u hladnom grobu obgrlio svojim korijenjem dajući mu toplinu drveta i cijeneći njegovu ljubav prema hrastu s kojim se doslovce suživio za života i kao takav mogao graditi vrsne čiklje.

Nažalost, toga više nema. Niti dobre stare čiklje, niti dobrih starih majstora koji su gradili čamce sa srcem i u svaki ugradili dio sebe i svojih emocija. Užurbani tempo života je sve progutao, sve te stare vrijednosti gurnuo u zaborav, a ustupio mjesto nekim novim materijalima, strojnim izradama i majstorima koji imaju sve, ali radeći plovila u njih ne ugrađuju svoje emocije pa tako ta nova plovila krstare po Dunavu bez sprege i suživota s njim kao što je to bio slučaj s čikljom. Dunav je njima stran kao i oni Dunavu. Brak bez ljubavi, poštovanja i tolerancije teško da može potrajati. Prije ili kasnije bit će razvrgnut uz neizbježne posljedice.

 

 

 

 

Kako je lijepo biti čovjek jakog karaktera, stabilan, čvrst, pošten, bez ikakvog poroka pa čak i kad su u pitanju ponude atraktivnih žena. I ja se tako nekako trudim ponašati, ili barem približno. Mogu se oduprijeti većini tih izazova, ali kad je Ambrozela u pitanju, tu sam nemoćan. Ne mogu se obraniti.

Kad dođe do mene osjećam se kao hipnotiziran i samo gledam kako polako i sigurno ovladava mojim tijelom. Počnem sliniti, suziti, teže dišem, srce mi kuca jače, a ona bez milosti i nimalo grižnje savjesti preuzima primat nada mnom. Sreća što me posjećuje samo jednom godišnje i ostaje oko mjesec dana pa kad nju pregrmim vraćam se standardnom obiteljskom životu. Supruga je tu pokazala veliko razumijevanje i nije stvarala probleme dok sam ljubovao s Ambrozelom.

Kad nakon puno muke i truda u hrvanju s njom Ambrozela ode treba mi još jedno kratko vrijeme da se oporavim od iscrpljenosti. I baš kad sam dolazio u normalu doživim šok, i to u društvu nekoliko mojih prijateljica. Inicijator je bila moja susjeda koja se skoro zaletjela u mene kao sumo-borac, a ruku na srce, blizu im je po kilaži. U trenu je sasula drvlje i kamenje da me sram bilo, mator obiteljski čovjek i dozvoljavam si takve pokvarene izlete s kojekakvim nemoralnim ženama. Jadna moja supruga koja rinta po cijeli dan, da je ona na njenom mjestu ubila bi me na spavanju. Slušam i ne vjerujem da je ta blesača to izbacila iz sebe, i još s toliko žuči. Nisam se ni snašao, a ona me još malo ispljuje i demonstrativno ode. Moje prijateljice također su bile zatečene pa i one lagano odoše uz ispriku da se žure. Ostadoh sam i zbunjen, pokušavajući dokučiti što joj bi i o kojim ženama  govori.      

Tada mi sine i shvatim o čemu se radi. Shvatit ćete i vi koliko je zajedljiva osoba u krivu, a ja ću biti korektan i neću spominjati njene avanture, već vam samo objasniti pravu istinu da ne bi bilo zabune. Ako ste i vi kao spomenuta zločesta ženturača pomislili da se radi o nekoj darežljivoj dami, u krivu ste jer toj napasnici pravo je ime ambrozija, a eto ja si dozvolih malo slobode govora pa je od milja nazvao Ambrozela. Ponekad sam koristio to ime kad sam se nekom jadao da me guši ambrozija i koristio metaforičke rečenice. Očito je ta metafora došla i do nje, a da za nju ne postoji metafora već pravilo da napada kao bik ravno u glavu nepogrešivo je pokazala u mom slučaju. Sad je valjda jasno da me napada alergija od te travuljage i molim da moj karakter ubuduće ne bude upitan. Hvala na razumijevanju i nadam se da vi nemate problema s ovakvim napasnicama. Mislim na korov, a i na zločeste susjede.

Kako je lijepo imati prijatelje koji vam uvijek žele učiniti neku uslugu, trebalo – ne trebalo! Ne smijemo im zamjeriti čak ni kad malo pretjeraju. Mislite da prijateljskog pretjerivanja nema? U krivu ste.

Sreo sam u kvartu prijatelja čiji je zadatak bio čuvati unuka. Malo smo popričali dok se malac vozao biciklićem. Na prvi pogled prava idila. Sretni djed uživa u društvu unuka, a onda kao pravi prijatelj htjede i mene usrećiti, da barem nakratko osjetim kako je predivno čuvati unuče. Smislio je izgovor da mora na brzinu kući nešto provjeriti pa neka pravim društvo trogodišnjaku. Bože dragi kako lijepo od njega što me želi na takav način usrećiti! Ipak mi se činilo da je htio usrećiti sebe.

Dobio sam minutažu da glumim sretnog djeda. U početku je i bilo tako, dijete se malo vozalo, zatim uzelo mobitel i vrlo spretno prebiralo po tipkovnici. Malo sam se iznenadio da tako malen ima kvalitetan i skup mobitel, ali to nije moja briga, već čuvanje posuđenog unuka. Kad odjednom dijete vrisne i zavitla mobitel u cvjetnjak. Crkla mu je baterija i prekinula ga u igri. Pokušavao sam ga umiriti, ali me nije ni slušao, već samo ponavljao kako želi novi mobitel! Htjedoh ga malo uplašiti pa mu rekoh:

  - Ako budeš zločest, roda će ti donijeti dvije sestre koje će te maltretirati i uzimati sve igračke, uključujući i mobitel!

Na ove moje riječi malac me doslovno isprdao i održao predavanje da rode ne donose bebe i objasnio kako djeca stvarno dolaze na svijet. Ostah zatečen, a klinac zaključi svoje izlaganje citirajući majku koja mu stalno ponavlja da je on jedino njeno sunce i jedino dijete.

Dodao sam onako više za sebe:

  - Dao Bog pa imao desetoro braće i sestara pa onda budi mamino jedino sunce.

Smirio se kad mu se približio pas i u trenu je bio kod njega te ga počeo vući za rep. Naravno da je opet ignorirao moje upozorenje da to ne čini jer će ga pas ugristi, a kad je pas zarežao, htjedoh ga maknuti, ali to nije išlo ni na koji način osim prisilom. Podigao sam ga i odnio dalje govoreći mu da psi ne vole kad ih se tako maltretira. Opet me nije slušao i vikao da hoće psa. Kad sam ga spustio, odmah je legao u prašinu udarajući rukama i nogama po tlu. Nisam znao što mi je za činiti, ali moram priznati da sam se sjetio one stare poslovice da je batina izašla iz raja. U njega kao da je ušlo sto vragova. Trčao je, vrištao, padao, svađao se, sjedao nasred ceste i durio se.

Iskreno, ni ja nisam bio daleko od očaja. Već sam pomislio da zovem policiju i prijavim ga kao izgubljeno dijete samo da ga se riješim. Lakše bih sačuvao vreću buha nego ovog vrištavca. Na moju veliku sreću, pravi djed mu se vratio, a ja sam uz olakšanje tek tad osjetio što je ustvari prava sreća. Zloćo je i dalje izvodio očito dobro uvježban igrokaz, no djed nije obraćao pozornost na njega. Samo mi je tiho rekao:

 - Kad mu dosadi, prestat će.

Slegoh ramenima i rekoh da odlazim. Pitao me kamo.

 - Idem što dalje od vas dvojice, negdje u miru piti, a tebe ne želim vidjeti tjedan dana, tog razmaženog stvora dok ne bude punoljetan. I kumim te Bogom, nemoj me na ovakav način usrećivati. I usput rečeno, ako ne želite kupovati još jedan tako skup mobitel, potraži ga tamo u cvjetnjaku gdje ti ga je unuk uredno spremio.

Što na kraju reći? Je li to odgoj ili neodgoj ili tako mora biti? Ne znam, ali u jedno sam uvjeren – da sam ja nešto slično napravio kad sam bio dijete, dobio bih po tamburi za pamćenje i sigurno ne bih mogao sjediti tjedan dana. Ali to je ipak odgoj iz prošlog stoljeća. Tada ni mobiteli nisu postojali.

 

 

Za danas sam pripremio jednu istinitu priču malo grubljeg sadržaja, zato upozoravam sve da čitaju na vlastitu odgovornost. Prije otprilike dva mjeseca vraćao sam se u nedjeljno predvečerje iz ribolova s vrlo lijepim ulovom – dva prekrasna jaza i dvije deverike težine oko pet kilograma. Veselo sam fićukao i lagano hodao, kad odjednom kraj mene projuri Zvrk vozeći bicikl kao sumanut. Nakon desetak metara shvati da je prošao kraj mene, brzo se vrati i reče: „Gdje si, prijatelju? Tražim te satima, treba mi tvoja pomoć kao kruh.“

Pomislih kako je u pitanju neki veliki problem i ponudim svoju pomoć. Zvrk se zahvali, ali odmah i upita imam li kakvog ulova. Pokazao sam mu, a ovaj se oduševio i tražio da mu je poklonim. Bio sam malo zbunjen; prvo je sav uspaničen tražio moju pomoć, a sad ga zanima samo riba. Nevoljko mu prepustim svoj ulov, a on sav sretan reče da ima za goste neke stručnjake i da žuri kući, a da i ja navratim na pivo. Ovaj vjetropir odjuri uz tandrkanje svog bicikla, a ja se lagano odgeguckam do njega. Stalno su mi se vrtjeli po glavi ti njegovi stručnjaci i pitah se otkada se on uopće druži s takvima.

Ulaskom u dvorište odmah sam se uvjerio koja je struka u igri. Da, točno, stvarno su stručnjaci i vrlo znani u cijelom kvartu, a njihova stručnost se gotovo svakodnevno prezentira pučanstvu, od mjerenja ceste, staza, pješačkih prijelaza do drugih površina. Naravno, nije samo to u njihovoj domeni; provjeravaju tvrdoću stupova gradske rasvjete, znakova i sličnih stupova, ne izostaje ni kontrola kakvoće i kvalitete trave, živih ograda kao i lišća, osobito u jesen. U svakom slučaju, stručnjak do stručnjaka za poludjeti. Sjeo sam među njih, a Zvrk mi odmah u ruku gurne bocu piva pa mi je već nakon nekoliko gutljaja bilo lakše slušati njihove nebuloze uz staru dobru uzrečicu – Bog blagoslovio čovjeka koji je izmislio pivo.

I tako uz pivo slučajno pogledam prema Zvrku i ugledam zastrašujući prizor. Sledila mi se krv u žilama, a knedla zapela u grlu pa ni glasa nisam mogao pustiti. Zvrk je, onakav zvrkast, krvoločno navalio na ribu koju mu poklonih. Prvo joj je odstranio ljusku iako je još uvijek bila živa, a zatim, na moje opće zgražanje, prosječe joj trbuh, izvadi utrobu i počne prebirati po crijevima odvajajući ikru. Na kraju joj taj bezdušnik odrubi glavu. Smogao sam snage samo nastaviti piti, a onaj dželat Zvrk nije prestajao obrađivati jadnu ribu. Isjekao ju je na ploške, utrljao sol i vegetu, pa je zatim uvaljao u mješavinu brašna, crvene začinske paprike i mrvica. Tako pripremljenu, stavio ju je na talandaru u vruće ulje i pekao s obje strane dok ne dobije zlatno-žutu boju.

I onda, gle čuda! Nakon par piva i opojnog mirisa s talandare koji nam je širio nosnice i od nas pravio halapljive zvijeri koje su jedva čekale da se pogoste gotovo režući jedan na drugog, nestala je knedla iz grla. Za riblji život više nitko nije mario, ali za grabljenje slasnih komada itekako je.

Što reći na kraju? Riba je brzo pojedena, jedino je ostao dobar recept koji možete isprobati. Da ne zaboravim, poslije pečenja ribe u tom ulju je popržen luk koji je išao kao prilog. Nadalje se samo pilo, stručnjaci posebno, pa su se pri odlasku opet bavili svojom strukom mjerenja ceste, pločnika, a bogme i nekih šahti i podruma. Jedan je čak cijelim putem pravio olimpijske krugove koristeći kotače svog bicikla. Da ne bismo i mi postali takvi stručnjaci pravilo je jasno – manje pića, više jela i sve će biti u redu.

BISTRO!