Knjige

  - Ne znam, ne bi htjeli smetati, a i žurimo.

  - Ma kakva smetnja, bar za kavu imate vremena.

Pristali su i ubrzo se nađosmo kod moje vikendice. Čika Stjepan je sve pregledao i oduševio se viđenim jer zadnji put bio je tu prije trideset godina s mojim ocem, kad je bila postavljena samo šupa. Ubrzo je i kava bila gotova, pa je uz nju malo bolje upoznao moju suprugu i djecu. Odmah je utvrdio da su mi djeca kulturna i obrazovana, potpuna suprotnost nama kad smo bili mladi. Prisjećao se raznih događaja i reče:

  - Nećeš vjerovati, ali često se sjetim tebe i cijele vaše ekipe.

  - Hvala bogu da nas se bar netko sjeti.

  - Ne znam za druge, ali ja vas dobro pamtim. Takvih vragova i u tolikom broju valjda nigdje nije bilo. Jeste vala bili zločesti. Bože me sačuvaj! – reče s tobožnjim prijekorom.

  - Jesmo, što jest, jest! Ali takva su bila vremena – opravdah se.

  - Nešto mi pade na pamet – reče Stjepan iznenada. - Hajde dođi sutra do mene. Imam za tebe iznenađenje.

  - Može, doći ćemo negdje predvečer - odgovorih.

Kava je popijena i nenadani posjetioci su otišli uz srdačne pozdrave i najavu sutrašnjeg susreta. Sutradan smo došli u dogovoreno vrijeme i ubrzo se našli za stolom uz piće. Čika Stjepan je odmah počeo priču o sebi, kako je kao školovan tehnolog 1970. godine stigao u tvornicu pun snage, želje i volje da svojim znanjem pridonese poboljšanju i općem napretku proizvodnje. Susreo se sa strašnim neredom i gomilama upropaštenog materijala. Trebalo mu je vremena da sve dotjera u red i krene punom parom u kvalitetnu proizvodnju. Kad je to konačno uspio dočekalo ga je Hrvatsko proljeće i zbog jedne nespretne rečenice završio je u policiji na ispitivanju. Mjesecima je imao probleme, a ni za što. Na poslu je suspendiran i premješten na posao čuvara tvornice. U to vrijeme te poslove su obavljali invalidi i pijanci. Nije im smetalo čak ni to što je njegovim odlaskom kvaliteta proizvodnje opet pala ispod svih normi. Proizvodilo se smeće koje se nije moglo plasirati ni na jedno tržište. Nikad nije mogao objasniti da nije imao veze s tim događajima te je cijeli život protratio čuvajući bicikle i tvorničku ogradu preko koje se redovito nosila cuga, bježalo s posla i kralo. Kad bi nekoga prijavio, dobio bi protuoptužbu da on kao državni neprijatelj pokušava nauditi vrijednim radnicima tvornice. Zato je odustao i više nikoga nije prijavljivao. Bio je tamo kao figura, kako bi se moglo reći da je na poslu.

Nije znao što će sa sobom. Umirao je od dosade. Vrijeme je kratio razgovorom s ljudima koji su stanovali tik uz tvornicu i nekad mu donosili kavu ili pivo. Godinama je bio uz našu ulicu, pa se toliko zbližio s ljudima da je bio kao susjed. Znao je sve probleme, način života gotovo svih, a i naslušao se neizbježnih tračeva. Tako je počeo slušati i nas kad bi prepričavali zgode i nezgode, a posebno neke psine za koje kaže da su znale biti vrlo maštovite. Sve to počeo je zapisivati, a i s nama je uspostavio korektan odnos. Bio je jedini čuvar kojeg nismo zadirkivali. To mu je omogućilo da kroz razgovor s nama sazna sve o nama i događajima vezanima uz nas, čak i u školi i obitelji. Tako je zaokružio dotok informacija od svih generacija i doslovce znao baš sve događaje u ulici i dalje, gdjegod bi mi bili u igri. Povezivao je naše priče i priče odraslih i vrijedno sve zapisivao. Materijala je bilo sve više, a mi smo, kako kaže, bili neumorni. Događaji su se nizali kao na pokretnoj traci.  

Mislio je u početku da smo mi obična zločesta djeca kao i svaka druga, ali je kasnije shvatio da nije tako, da smo mi drugačiji, osebujni i da imamo neki specifičan štih koji nitko nije imao. Zato si je dao truda i sve što je zapisivao više od deset godina pretvorio u knjigu koju je dotjerivao još dvadeset godina. Bilo je, objašnjava on, svega i svačega; prepisivanja, dodavanja, smanjivanja i ispravljanja, a kad ju je konačno završio, nije znao što bi s njom. Toliko puta ju je pročitao da gotovo sve zna napamet. Na koncu je rekao:  

  - Postali ste dio mog života i pomogli mi da psihički prebrodim tragediju koja mi se dogodila. Ne mogu a da ne ponovim da sam vam se divio i tvrdim da ste imali lude sreće što nije bilo više tragedija. Evo, s ovim ću završiti, da ne budem dosadan starac i ne davim više. Iznenađenje za tebe je da ti predajem tu knjigu. Smatram da je ipak treba dati u ruke nekog od protagonista. Eto, ti si taj sretnik.

Čika Stjepan završi, a ja ostadoh zatečen.

  - Stvarno ne znam što bih vam rekao osim da ovakvo iznenađenje ni u snu nisam očekivao.

  - Nemaš što reći – odgovori on. -  Ali ja ipak imam, a to je da mi je drago što si iz običnog klošara izrastao u obiteljskog čovjeka, neka mi gospođa oprosti na izrazu.

  - Niste to očekivali? – upitah ga.

  - Iskreno, ne.

  - Vidite kako su iznenađenja uvijek moguća. Nego, što da radim s tom knjigom?

  - Što god hoćeš, samo nemoj da završi u smeću.

  - To se sigurno neće dogoditi – uvjerih ga.

Čovjek me s tom knjigom stvarno iznenadio i pitao sam se kako je moguće da si netko da truda i godinama se bavi hrpicom budala. Mogu shvatiti da je to u početku radio iz dosade, ali skoro pola svog životnog vijeka utrošiti na to me zaista zapanjuje.

No što je tu je. Završili smo posjetu, ponijeli tu podeblju knjižurinu kuckanu pisaćim strojem, ručno uvezenu i ukoričenu u pravu kožu koja je vjerojatno maznuta u tvornici jer se od takve kože rade cipele. Sve to ukazuje da je stvarno rađena srcem i dušom. Možda čitajući knjigu saznam čime smo toliko zaokupili ili zadužili tog čovjeka. Naslov joj je Zapisi jednog čuvara, a u uvodu piše sljedeće:

Ovu knjigu napisao sam ja, Stjepan ružnog prezimena, pa ga zato neću ni napisati. Nemam spisateljskog iskustva i nikada nisam ni pomislio da bi se time bavio. Ali, eto, dogodilo se slučajno i spontano i sada kad sam krenuo nisam više mogao prestati. Opčinila me tema koju sam obrađivao.

Radi se o jednoj maloj ulici koju su još zvali "kolonija", fizički odvojenoj od ostatka Borova Naselja, opkoljenoj sa sve četiri strane – s jedne tvornicom, s druge prugom, s treće silosom i s četvrte Dunavom.

Ulica ili kolonija je tako bila stješnjena okruženjem. Njeni stanovnici bili su pod stalnim pritiskom da će se morati raseliti po novogradnji, a ulica srušiti i na taj prostor proširiti tvornički kompleks, ali oni su bili odlučni i nisu se dali. Svoj teren su ljubomorno čuvali, no nije ih smetalo da idu na tuđi. Često su vršljali po silosu i tvornici koristeći svaku moguću priliku da nešto ukradu. Pruga i vlakovi također su bili zanimljivi, a Dunav i sve što ga okružuje za njih  je bio pravi raj.

Pokušat ću vam što slikovitije opisati sve značajne događaje, sretne, vesele, ružne ili tragične, kroz koje su prošli stanovnici tog dijela naselja, a osobito odrastanje djece na rubu siromaštva i zakona. Bili su vrlo zločesti i nepredvidivi. Ima ih oko pedeset, različitog uzrasta. Većina su bili muški, a onih desetak cura također su bile u ekipi i nikom nije smetalo da se zajedno igraju, zabavljaju, a vrlo često i potuku. U svakom slučaju, bili su jedinstveni i neponovljivi. Ovako nikada nitko nije živio i vjerojatno i neće.

Sve što pročitate istina je, a knjiga je pisana jednostavno, baš kao i način življenja u to doba. Korištene su riječi iz žargona ulice, a neke vjerojatno niste nikad ni čuli. Sve to začinjeno s dosta psovki jer je stupanj kulture bio vrlo nizak, ako već ne nepostojeći. Najvažnije je da čitanjem istrgnemo iz zaborava to minulo vrijeme te iz svega toga izvučemo poučak i učimo na tuđim greškama. Ovi otpadnici su, doduše, imali lude sreće, valjda ih je sam Bog sačuvao. Čitajući ovu knjigu točno ćete znati što ne treba činiti.

Knjiga prati tri glavna lika koji su u svemu prednjačili, iako ni drugi nisu puno zaostajali. To su Kvik, Ljulj i Zur. Međusobno su uglavnom koristili nadimke i rijetko imena pa je tako i ovdje zapisano. Na kraju ovog uvoda trebam reći kako sve ovo ne bi ni bilo zapisano da nisam kao antidržavni element otjeran s mjesta šefa proizvodnje na mjesto čuvara tvornice i bicikl-garaže, a baš tu je bio njihov poligon za igru. Ja kao takav nisam mogao napisati niti jednu prijavu jer mi šefovi nisu vjerovali. Nedaleko od mene povremeno se preko žice bježalo s posla, donosio alkohol, a bogme i kralo. Kad je već bilo tako, nisam se bavio prebjezima već sam pažnju usredotočio na tu balavurdiju i tako je zapis po zapis nastala ova knjiga. Kako se često kaže,

u svakom zlu nađe se i nešto dobro.

 

* * * * * * * * *

 

Uvod je s ovim završio i zaista me zainteresirao. S velikom radoznalošću nastavih dalje čitati:

Kvik je završio, a ekipa se složila sa strožim pravilima. Potom su se bavili kupanjem, sunčanjem, kartanjem, a i zezancije nije nedostajalo. Nisu obraćali pažnju na rijetke prolaznike, no nisu mogli ne primijetiti starijeg čovjeka, lijepo obučenog, koji se nedaleko šetkao već duže vrijeme. Odmah je postavljeno pitanje što taj matori hoće. Čekali su još neko vrijeme nadajući se da će otići, a kad se to nije dogodilo počeo ih je živcirati. Već su padali prijedlozi kako starog otjerati. Kvik im je rekao da se srede jer treba nekad biti kulturan i susretljiv, a budući da oni to ne znaju, on će otići pričati s njim. Polako odšepa do njega.

Pristojno je pozdravio čovjeka i upitao može li mu pomoći jer djeluje kao da se izgubio. Stari je nekako nekontrolirano kimao glavom, valjda ne znajući kako da počne. Nakon nekoliko minuta reče:

  - Možda i možeš

  - Ako je u mojoj moći, vrlo rado ću to učiniti. Recite što vas muči.

  - U ovoj ulici živi jedna gospođa i trebao bih do nje, a ne znam gdje stanuje. Kolega koji me trebao uputiti nije došao, zato se ja ovdje vrtim i iščekujem. Možda se ipak pojavi.

  - A ta gospođa se vjerojatno zove Maca, tj. tako je zovu, zar ne?

  - Da, da, tako se zove! Otkud znaš da sam baš kod nje naumio?

  - Ona mi je susjeda. Jasno mi je zašto ju tražite.

  - No da, nema se tu što skrivati, ti si već odrastao momak pa ćeš me razumjeti.

  - Hoćete li da vas odvedem do nje?

  - Hoću.

Krenuše lagano jer Kvik nije mogao brže. Usput reče družini da se odmah vraća. Stari ga je putem pitao što mu je s nogom.

  - Glupa igra iskakanja iz vlaka.

  - Pazi se jer kad se dogodi tragedija popravka više nema.

  - Sve ja to znam, ali tko o tome razmišlja.

  - Jasno mi je. I ja sam bio takav kad sam bio tvojih godina. Mogu li te zamoliti za još jednu uslugu?

  - Da, recite.

  - Budući da ti je susjeda, mislim da ti nije problem da je pozoveš van jer mi se još nismo upoznali. Znaš, malo mi je nezgodno.

  - Znam, ali budite bez brige pomoći ću vam i siguran sam da će vas teta Maca rado ugostiti.

  - Valjda će biti tako.

Kad su stigli nadomak Macine kuće Kvik je otišao do vrata, a stari je ostao malo dalje.

Inače, teta Maca bila je lokalna kurva, već malo u godinama, pa joj se znatno smanjila klijentela. Trebalo je vremena da Kvik dozove Macu, pa kad se konačno pojavila ona ga u svom stilu s niskim stupnjem kulture upita:

 - Š'a 'oćeš?

 - Ja ništa, hvala, ali ima jedan gospodin zainteresiran za vas, ako ste ga raspoloženi primiti?

Maca nesvjesno počne odmah popravljati frizuru i pogleda došljaka. Zadovoljno kimne glavom i reče Kviku da ga uvede u kuću i bude s njim dok se ona ne presvuče. On učini tako i njih dvojica sjednu za stol. Stari je bio vrlo nervozan, lomio prste i svako malo pogledavao prema sobnim vratima. Da bi mu malo ublažio nestrpljivost, Kvik počne razgovarati i između ostalog reče:

  - Evo gospodine, pomogao sam koliko sam mogao i nadam se da će vas teta Maca dobro ugostiti.

  - Hvala ti mladiću. Zaboravih te pitati koliko sam dužan.

  - Meni ništa, to ćete nju morati pitati.

  - Nemoj zajebavati, uzmi barem za piće.

  - Ma ne treba, važno je da ste stigli do tete Mace.

  - Ne pizdi, već uzmi, to je znak moje zahvalnosti. Vidim da si korektan i susretljiv, takve rado počastim.

Stari mu gurne nekoliko novčanica u ruku, Kvik se zahvali, a na vratima se pojavi Maca obučena u neku tijesnu haljinu širokog dekoltea. S ovim je Kvikova misija završila. Pozdravi ih, poželi dobar provod i na odlasku dobaci:

- Bome susjeda, još uvijek dobro izgledate.

 Nije čekao odgovor, već se vratio u čopor gdje ga odmah upitaju gdje je vodio tog čovjeka.

  - Kod tete Mace, trebao je njene usluge pa sam ga uputio do nje.

Sad su pak njega počeli zezati da je postao svodnik i da se nešto dugo zadržao, što može značiti da je i on trebao njene usluge. Kvik ih je pustio da malo kokodaču, a onda upitao:

  - Želite li možda piti pivo?

Odgovor je naravno bio da hoće, ali tko bi im ga kupio.

  - Ja, blesani! Krepali bi od žeđi bez mene. Slina, Krpelj! Evo vam lova, idite kući po bicikle pa u trgovinu kupiti gajbu piva, zatim svratite u Vrtni restoran i zamolite konobara da vam zamijeni za hladno. Ponašajte se što pristojnije i recite im da sam vas ja poslao. A sad trk, i da ste nazad što brže možete.

Ova dvojica otrčaše, a Kvik nastavi:

  - Ovaj novac je milodar onog gospodina i zato neću da čujem više niti jednu riječ protiv drage nam tete Mace i njenog zanata.

Svi su bili začuđeni iznenadnom financijskom potporom, ali iznad svega sretni jer pivo samo što nije stiglo. I bogami ona dvojica stigoše u rekordnom roku pozdravljeni ovacijama. Premda ruku na srce nitko se nije njima obradovao već pivu. I tako je u tili čas svaka ruka držala bocu i s apetitom ispijaše pozamašne gutljaje hladnog piva. Nazdravljanje je uvijek bilo za tetu Macu i njen zanat. Za nešto manje od dva sata gajba je bila popijena, a Kvik pošalje isti dvojac po drugu. Iz druge je išlo sporije jer su već svi ubili onu prvu žeđ i želju, pa se dalje pilo s više guštanja. Naravno da i druge aktivnosti nisu nedostajale, kao gađanje loptom, jurcanje unaokolo, skakanje u vodu i tome slično. Trojica invalida, kako su ih trenutno zvali, mirovali su iz znanih razloga, ali su zato najviše pili. Netko je našao hrpu čička, pa gađanje loptom više nije bilo zabavno jer su ju zamijenili čičci. Pošto su bili u kupaćima, najidealnija meta bila je kosa. Čičci su letjeli na sve strane i kod preciznih pogodaka završavali na glavama. Tu je Kvik najgore prošao jer je njegova duga kosa bila najlakša meta i u nju se zamrsilo desetak čičaka. Kvik se već počeo ljutiti, ali se ipak suzdržao jer je prije nekoliko sati držao predavanje da se mogu zajebavati kao i do sada samo ne s opasnim stvarima, a puna kosa čičaka ipak nije opasna koliko god bila nesnosna. Ubrzo su se zasitili i ove igre. Kvik je pokušavao očistiti kosu od proklete biljke. To i nije lako pa su mu cure velikodušno ponudile pomoć. Inka je bila najaktivnija. Sjela je i rekla Kviku da joj stavi glavu na krilo pa će tako lakše raditi. Kvik je rado prihvatio ponudu namjestio se, a njih tri se dadoše na posao. Prekidale su samo kad bi Kvik potegnuo iz boce.

U međuvremenu Sara je stigla u ulicu jer joj se otvorilo slobodno popodne pa ga je htjela provesti s Kvikom. Čudila se što nigdje nikoga nema, a iznenadila kad ju je tvornički čuvar oslovio imenom i upitao traži li Kvika. Odgovorila je potvrdno.

  - Na Dunavu je, ispod silosa, s cijelom ekipom.

  - Hvala vam, doviđenja.

Zatim ode na rečeno mjesto, a prizor koji je vidjela nije joj se nimalo svidio. Njen Kvik u blaženom stanju leži na Inkinim nogama, a ostale ga timare. Još se on pomalo pridržava za Inkinu guzicu, valjda da ne bi skliznuo s nogu. Sara ih pozdravi i reče:

  - Bok cure, kakva je to gužva oko mog bisera?

Nata odgovori: - A vidiš da mu je puna griva čičaka, muka živa je to odstraniti, hajde pomozi, prije ćemo završiti.

 Sad je Sari ipak bilo jasnije o čemu se radi, ali joj je smetalo gdje drži glavu i za čega se pridržava. Snašla se i reče Inki:

  - Daj da te zamijenim sigurno su ti utrnule noge.

Inka joj nevoljko ustupi mjesto, a Sara tek sad vidje ornamente po Kviku. Zgrozila se i upita ga:

  - Što se to dogodilo?

  - Mala nezgoda.

  - Pa sav si išiban! Je li te netko tukao?

  - Nije me tukao nitko. Mene baš i nije lako istući, tako da ta mogućnost otpada.

  - A što je onda u pitanju?

  - Rekao sam ti, mala nezgoda prilikom iskakanja iz vlaka.

  - Kad se to dogodilo?

  - Sinoć.

  - Poslije piva.

  - Odgovor je točan.

  - Mogla sam i misliti! Stvarno nisi normalan! Mogao si završiti pod kotačima.

  - Pa skoro, ali ti ipak nisi te sreće.

  - Bože budale, kako to uopće možeš i spomenuti?!

  - De dosta s tim vlakom, hoćeš pivo?

  - Neću. Sad tek vidim. Uzeli ste cijelu gajbu!

Zur primjeti:

  - To je već druga.

  - Odakle vam novci?

  - Kvik zaradio kao svodnik.

  - Molim? Kakav svodnik, o čemu ti to pričaš? Kvik, molit ću te! Pojasni mi što je „umjetnik“ htio reći?

  - Neki stari trebao je moju susjedu, a nije znao gdje stanuje pa sam ga uputio do nje i čovjek mi dao za piće, ne vidim tu ništa loše.

Zur potvrdi:

  - Da tako je, ali treba dodati da je ona droca, a i ti si brate ostao nešto dugo i to je vrlo sumnjivo.

  - Je li to istina, Kvik? Hoću opet tebe čuti.

  - Istina je samo da je ona droca. Nisam dugo ostao i ne slušaj više pijanu budalu već uzmi pivo i ne kvari mi dan s tim glupostima.

 

Dvije godine kasnije teško sam obolio. Lječenje je predugo trajalo, a poboljšanja nije bilo. Liječnici nisu više znali što činiti i gubili su nadu. Vrhunac je došao s vrlo visokom temperaturom koja je prelazila 40 stupnjeva. Gorio sam kao baklja i takav, u nekom polusvjesnom stanju, se iskradem iz kuće i odem na Dunav s namjerom da se osvježim. Bio je studeni i voda je već bila vrlo hladna. Ušao sam do koljena, malo se umio i krenuo dalje. Godila mi je ta hladnoća i htjedoh zaplivati. Tada pred mene iz vode iziđe ogroman čovjek s dugom sijedom kosom, ljuskava lica i zubima kao u štuke. U ruci je držao šiljast kolac. Podigao me i rekao:

  - Kuda, mali? Voda je prehladna za kupanje.

Kad je osjetio koliko sam vruć, nastavi:

  - Bože, pa ti ćeš umrijeti ako nešto ne učinimo.

Sjeo je na kamen s nogama u vodi, a mene polegao u naručje i stavio mi ruku na prsa. Držao ju je tako neko vrijeme, a ja sam osjetio kako mi neki žmarci prolaze kroz tijelo. Kad je završio reče:

  - Evo, to smo riješili. Nisi više u smrtnoj opasnosti, a za nekoliko dana bolest će nestati iz tvog tijela i bit ćeš potpuno zdrav. Da bih te spasio, morao sam ti se poigrati s dušom i tijelom, pa si sada nešto drugačiji. Imat ćeš i nešto jače izraženije sposobnosti nego li obični ljudi. Nadam se da nisam ništa pobrkao, a pošto si u takvom stanju možda naš susret nećeš niti zapamtiti, ali ćeš s vremenom otkriti da imaš puno toga što drugi nemaju. Bit će i nekih negativnih osobina, ali nisam imao izbora - ili ćeš biti takav ili te neće biti uopće.

Somura je završio, a ja sam ga zagrlio i slučajni se ubo u palac lijeve ruke na njegovu leđnu peraju. Malo mi je curila krv, ali brzo je zaraslo. Ostao je mali ožiljak koji nikad nije iščeznuo. Somura me pogladio po glavi, poslao kući i uronio u Dunav. Za nekoliko sam dana ozdravio, baš kako je rekao, a liječnici nisu mogli objasniti kako sam odjednom pobijedio tu jebenu boleštinu.

Sve sam to ispričao roditeljima i nekim rođacima. Nitko mi nije vjerovao, već je sve pripisano bujnoj dječačkoj mašti i halucinaciji zbog vrućice. Kasnije sam prestao o tome pričati, ali vrlo sam brzo osjetio da sam drugačiji. Somura mi je udahnuo život, a i neke nadnaravne sposobnosti i osjećaje, pa sam zato takav kakav jesam, i dobar i loš. Ponovno se pojavio kad smo u tuči s onim lopinama upali u bezizlaznu situaciju. Tad sam osjetio da će nam stići nekakva pomoć, ali nisam vjerovao svojim osjećajima, misleći da je do izražaja došla samo moja želja.

Na sreću, osjećaji su bili točni. Somura je poslao Lapiša, a i sam je došao. Tada sam ga vidio drugi put, izronio je do pojasa i rekao:

  - Tvojim mukama došao je kraj, a ta cura tvoja je sudbina.

Eto, to ti je ta priča, kako god zvučala istinita je. Tebi ostavljam da zaključiš hoćeš li vjerovati svemu što rekoh ili ćeš prvi susret sa Somurom, kao i ostali, proglasiti priviđenjem zbog vrućice, a ovaj drugi priviđenjem zbog silnih batina koje sam dobio. Kako god to shvatiš, ja ću dodati još nekoliko pitanja koja se sama nameću. Kako je moguće da ozdravim tako brzo kad sam već bio otpisan? Kako je moguće da od tako sitnog uboda ostane ožiljak? Evo, pogledaj ga, i sad je tu. I kako je moguće da se Lapiš pojavio poslije Somurinih riječi? Doslovno ga je najavio. Da ne nabrajam dalje, ne želim te uvjeravati, ali ne čini li se i tebi da ima previše slučajnosti?

  - Ima, naravno, ali ja tebi sve vjerujem i znam da mi ne bi lagao. Što se točno događalo s tobom u susretu sa Somurom ne znam, ali jako dobro znam da si znatno drugačiji od ostalih momaka tvoje generacije. Time se neću opterećivati, odgovaraš mi takav kakav jesi i oko toga više nemamo što pričati.

  - Drago mi je, ali bez obzira koje sposobnosti mi je usadio ja sam i dalje običan smrtnik kao i svi ostali

 

Sutradan je stigla nova obveza. Njihov vod će u sljedećih tjedan dana davati stražu u vojarni. Straža je dobra u tome što ne ideš na poligon, ništa ne radiš i nema redarstva. Jedine obveze su stražarenje, jedenje i namještanje vlastitog kreveta. Loša je pak u tome što stražariš dva sata, a četiri si slobodan te tako i noću i danju. Zbog toga san bude malo isprekidan i moraš se naučiti spavati u ratama. Kad nisi raspoređen na stražu budeš pomoćnik dežurnog pa od ponoći do jutra smjenjuješ stražu i lapiš u zgradi straže. No ni to Kviku nije bio neki problem. Više ga je patilo što dok stražari na uglu vojarne stalno gleda u civile koji vrlo često prolaze pa ga oni podsjećaju na dane kad je i on bio civil. Kad samo pomisli koliko još mora biti ovdje, odmah ga oblije znoj. Da ne bi pao u totalnu depresiju spašavao se razmišljajući o nekim najdražim događajima. Toliko se znao udubiti u ta razmišljanja da je mogao, kad zatvori oči, vidjeti taj dio prošlog vremena koji je odabrao i gotovo uz svaku tu sliku bio je i Dunav.

S tim razmišljanjima Kvik je stvarao snagu da izdrži sve izazove koji se pred njega postave kako bi se, kad odsluži, vratio kući i nastavio s nekim novim životom. Te misli nisu nikako mogle mimoići Saru koja je uvijek bila negdje u nekom djeliću njegova mozga i vrlo često mu signalizirala da je tu.

Jedan dan su skupili nešto love i stajali kraj ograde te pomno odabirali nekog civila koji bi im otišao u trgovinu po piće. Čuli su da se znalo dogoditi da neki civil uzme lovu i nikad ga više ne vide, zato opreza nikada dosta. Kvik je odabrao nekog klinca od oko dvanaest godina jer mu se činio dobro odgojen i bio je siguran da ih neće prevariti. Malac je uzeo novac i otrčao iza ugla prema trgovini. Trebao se vratiti za maksimalno desetak minuta, pod uvjetom da je gužva u trgovini. Nestrpljivo su ga čekali, a klinca nema pa nema. Nakon sat vremena, odustali su. Sjeli su na klupu malo dalje od ograde, a mati klinca u tim je trenucima bila najčešća tema razgovora. Kviku nije bilo jasno kako je mogao tako loše procijeniti i doslovno omogućiti malcu da ih pokrade. Naravno da je zaključio da malog lopova treba dobro izdevetati i naučiti poštenju.

U tom razmišljanju prekine ga tanak glasić vičući:

  - Vojak, vojak!

Kvik pogleda i vidi klinca na ogradi s bocom pelinkovca u ruci. Pružio je Kviku bocu i više puta se ispričavao što kasni, ali morao je nešto pomoći majci. Kvik pak, zadovoljan što je boca ipak stigla i njegova procjena bila dobra, reče klincu da nema veze, zahvali mu i doda da kad dođe kući poljubi majku i za njega. Mali se nasmijao, pozdravio i odskakutao kući. Vojnici su odmah živnuli i počeli konzumirati tako željenu tekućinu. Klinac je i dalje spominjan, ali sad u boljem izdanju. Za taj dan to je bilo sve vrijedno spomena, a sljedeću noć, dok je Kvik kao pomoćnik dežurnog smjenjivao stražu, nađe Makedonca Trajčeta kako spava na straži kao top i to u vrlo živopisnom položaju. Nekako je uglavio pušku u stražarskoj kućici i od nje napravio sjedalicu. Sjedio je na kundaku, a rame i glavu zabio u kut i hrkao kao slon. Kvik se tako namjestio da ova dvojica iza njega ne mogu vidjeti usnulog stražara, šutne ga nogom i drekne:

  - Što šmrčeš, bolje taj nos turi u guzicu da ti ne smeta!

Trajče se trgnuo i odmah skočio, vjerojatno tog trena i ne znajući gdje je. Kvik mu pokaže prstom da šuti i naredi:

  - Smjenite se.

Kad su se vratili u zgradu i ostali sami Makedonac je molio Kvika da ga ne izda.

  - Hajde budalo mamina – odgovori mu Kvik. - Nisam ja takav. Budi sretan što sam baš ja bio u smjeni, onaj drugi bi te odmah spičio u prdekanu.

  - Znam, zato ti puno hvala.

Kvik je mislio da će na tome ostati. Međutim, oni koji su išli u smjenu bili su sumnjičavi i rekli desetaru da je Makedonac vjerojatno spavao jer im se čini da je hrkao pa je Kvik opet pozvan na raport. Tamo su ga pritiskali da potvrdi Trajčevu neodgovornost na straži uz obrazloženje da je tuda netko mogao proći i pobiti vojsku i napraviti tko zna kakvu još diverziju. Ovome su prisustvovala i ta dva stražara i Makedonac te časnici, valjda da bude uvjerljivije. Kvik je kategorički tvrdio da je Trajče puhao nos i jedino su to i mogli čuti, a što im se činilo da čuju ne može biti dokaz. Osim toga, bili su predaleko pa ga nisu mogli ni vidjeti i nije mu baš jasno čemu takve tvrdnje naslijepo.

Tako je Kvik uspio obraniti Makedonca iako su mnogi sumnjali. Slučaj je zatvoren bez sankcija.

Gorka i Kvik opet su se smjestili na onaj ležaj i dobro odspavali do 10 sati bez buke i ičijeg buđenja. Doručak je bio onaj isti grah. Tu je Gorka pokazala veliku hrabrost i bez straha za moguće posljedice opet se dobro najela.

  - Cura, svaka čast, ali bih samo ponovio, ako zapucaš drži se pravila.

  - Hoću, a drži se i ti – odgovori mu Gorka kroz smjeh.

  - Naravno da hoću., a sada pitanje. Ideš li sa mnom ili ćeš ostati tu dok se ne vratim?

  - Gdje ideš?

  - Kod veterinara.

  - Što ćeš kod njega?

  - Moram vaditi konce.

  - Kod veterinara?

  - Da.

  - Zezaš.

  - Ne zezam.

  - Dobro, nema veze, idem s tobom. Što ću ovdje sama?

I tako krenuše čamcem i parkiraju se pod Mitnicom te odu ravno u veterinarsku stanicu. Kvik je ušao prvi, a Gorka malo zastala iza njega, misleći da je ovdje došao iz nekog drugog razloga, a poslije će u bolnicu vaditi konce. Čim je veterinar vidio Kvika reče:

  - O, bokseru, jesi li stigao? Hajde upadaj, gdje ti je ona budala?

Tog se trenutka Gorka pojavila na vratima. Čovjek se trgne kad je ugleda i brzo se snađe pa nastavi:

  - Čuj, mlada damo, ovo 'budalo' se ne odnosi na tebe. Reci što trebaš?

  - Ja ništa, došla sam s Kvikom.

  - A, oprosti. Ja pomislio da nisi mušterija koja treba veterinarske usluge za nekog svog ljubimca.

  - Jest, on je moj ljubimac – reče Gorka kroz smjeh. – Ali ipak ne te vrste da treba vaše usluge.

  - Misliš? Hajde, Kvik, lezi da te oparam kao stari džemper.

  - Je li? Nećete zvati liječnicu?

  - Nema potrebe, ona radi preciznije poslove, a ovo mogu i ja.

Veterinar brzo obavi paranje starog džempera, još malo dezinfirica ranu i ustvrdi kako je odlično zaraslo.

  - Izdrži još koji dan i onda se možeš opet tući – zaključi veterinar.

  - Hvala. Pozdravite gospođu, a račun pošaljite Lapišu – odgovori Kvik.

  - Ma kakvi računi. Bok, djeco, i čuvajte se.

Kad su izašli van Gorka pogleda u Kvika razrogačenih očiju i reče:

  - Pa jebem ti, stvarno si to obavio kod veterinara, a ja sve vrijeme mislila da se zezaš.

  - Eto, ne zezam se, iako sam i ja mislio da će doći njegova žena napraviti to jer ona je i šila, a inače je liječnica u mirovini. A što da ti više pričam? Čim je Lapiševa veza, onda ništa nije isključeno.

  - Važno je da je dobro odrađeno, premda mi još uvijek ne ide u glavu da se to obavilo u veterinarskoj stanici.

Bilo kako bilo, ta obveza je odrađena i oni se vratiše na Vučedol. Dio vremena proveli su kod Lapiša na splavi, poslijepodne obišli Inku koja je vidno živnula, a onda se opet vratil na Vučedol. Gorki je bilo dobro s Kvikom. Kad se primaknulo vrijeme njezinog odlaska bila je tužna i nije joj se išlo. Pokušala je kod kuće izmoliti još koji dan, ali nije joj uspjelo jer su se opet stvorile neke neizostavne obveze. Kvik ju je tješio da će se još vidjeti , ali svejedno je rastanak bio tužan jer je ona zaključila da im je ovo vjerojatno posljednje druženje. Kvik joj je u odlasku još dobacio onu staru izreku:

  - Nikad ne reci nikad.

Svi su se nasmijali i nazdravili. Do ponoći su raspredali o detaljima Kvikovog odlaska, a onda otišli na spavanje kako bi se odmorili za sutra. Kvik je kasno legao i ustao rano, spreman za avanture. Išao je bez oružia u pratnji patrole. Osjećao se čudno, kao zatvorenik kojeg privode i odmah mu prođe kroz glavu da bi se to moglo i dogoditi. Nije želio o tome razmišljati, a do Maribora je stigao po planu i bez problema. Znao je da se vojna policija stalno vrti po kolodvoru tražeći sumnjivce. Zato je bio nešto dalje od stanice, na drugoj strani ulice kako ne bi na sebe privlačio pozornost. Vlak je trebao doći u 10 sati, ali nije ga bilo ni deset minuta nakon toga. Već je postajao nervozan i ljut na željeznicu, a misli mu prekine razglas koji najavi dolazak njegova vlaka. Primaknuo se peronu i jedva čekao da ta željezna grdosija ugmili u stanicu, a gmilila je sporije nego ikada.

Prije vlaka došli su mu oni koje je najmanje želio, prokleta vojna policija. Zatraže mu dozvolu i upitaju ga gdje putuje. Kvik im pokazuje dozvolu, a vlak ulazi u stanicu i polako se zaustavlja. Policajac ga, pogledavši taj papirić koji slobodu znači, upita što traži na kolodvoru kad ima dozvolu samo za grad.

Kvik se brzo snašao i počeo zvjerati po vagonima koji su se upravo zaustavili te reče policajcima:

  - Dobio sam posjetu, cura mi dolazi pa ju čekam. Da budem iskren, nestrpljiv sam i ne mogu dočekati da ju vidim. Uostalom, znate vi kako je to.

  - Znamo, znamo. E, sretniče jedan. A odakle cura stiže?

  - Iz Slavonije, pa ako ste gotovi ja bih je potražio u ovoj gužvi jer bi ju mogao pokupiti neki baraba i što ću onda.

  - Da, da, gotovi smo. Idi samo i kad budeš s njom sjeti se i nas.

  - Hoću, hoću. Bok dečki, i čuvajte se.

Kvik im mahne i kroz gužvu nestane iz njihove blizine. Kad je bio siguran da ga ne vide ušao je u vlak koji je odmah i krenuo. Sad je mogao odahnuti te pomisli kako su policajci ispali budale. Rekao im je da ženska dolazi iz Slavonije, a tražio ju je u vlaku koji je došao iz suprotnog smjera, točnije iz Austrije. Blesani nisu ništa skužili pa će ih se sigurno više puta sjetiti, a i biti zahvalan što su povjerovali njegovoj priči.

Vlak je već pržio punom snagom, a Kvik krenuo u potragu za odgovarajućim kupeom. Trebala mu je neka ekipa kojoj će moći reći istinu i od njih zatražiti malu pomoć u kamuflaži. Prošavši dva vagona naišao je na kupe s petoricom vrlo glasnih i veselih tipova. Zaključio je da bi baš oni mogli biti njegovi pravi suputnici. Otvorio je klizna vrata i upitao ima li kod njih jedno mjesto za umornog i žednog graničara.

  - Kako ne, samo izvoli – odgovoriše oni i odmah mu dadoše bocu piva. Brzo su se raspričali. Neizbježno pitanje bilo je ide li kući ili se vraća u vojarnu.

  - Idem kući.

  - Sigurno će biti fešte kad stigneš.

  - Bit će, ako uopće stignem.

  - Kako to?

  - Vidite, morao sam se večeras vidjeti s jednom prekrasnom curom, no nisu me pustili pa sam morao pobjeći. Kolege će me zamijeniti na dužnosti, a ja ću već sutra nazad tako da služba neće trpjeti. Evo, pogledajte fotografiju i recite isplati li se za ovakvu žensku riskirati.

Pokazao im je Inkinu sliku u kupaćem kostimu, a oni, onako veseli i pod gasom, vidjevši ju onakvu sisatu oduševiše se i ustvrdiše da bi i oni za takvu žensku otišli na kraj svijeta.

  - Eto, dečki, sad sve znate pa ako imate volje da mi malo pomognete oko kamuflaže da me ne uhvati vojna policija, ako se pojavi.

Bolju ekipu nije mogao naći. Odmah su pronašli veći kaput s kojim se Kvik pokrio da se ne vidi uniforma pa su nastavili pričati, piti i zezati se. Nekoliko puta su tražili da im ponovno pokaže curinu sliku gledajući samo prsa u oskudnom kostimu. Put je protekao u odličnoj atmosferi, bez problema i s puno popijenih piva.

U Vinkovcima su se razišli, uz pozdrav i sretan nastavak putovanja. Kvik ležerno siđe u podvožnjak gotovo praznog kolodvora. Nije više razmišljao o policiji jer je do kuće imao samo 17 km. To mu je bilo kao da je već stigao. Ali u podvožnjaku s prvog perona pred njega siđu dva vojna policajca

Kvik nije mogao vjerovati da to čita i da je to napisao čovjek koji se netom poslije ubio. Sanduk je bio zakopan na dubini od jednog metra, a na njemu pet stotina cigala. Sve je vratio kako je bilo, pa čak i tu ciglu do zadnjeg komada.

Pod dojmom viđenog i pročitanog lutao je besciljno po kvartu i uz Dunav. Kući se vratio za ručak, a onda opet otišao. Bio je kod Ljulja, Žuljusa, Zura, Čupka i još nekih prijatelja, ali nigdje dugo jer nije imao duševnog mira. U njemu je nešto stalno kipjelo i zbog toga je bio vrlo nervozan i živčan. Predvečer je otišao do Inke s namjerom da joj konačno kaže što mora, ali nije mu nikako išlo. Inka ga je željela svim srcem, a Kvik je to jako dobro osjećao i s tim se saznanjem još više opterećivao. Tog trenutka imao je samo jednu potrebu, a to je da se osami nekih pet dana, smiri živce i po povratku završi s tim psihološkim kidanjem između Inke i Sare. Zato je rekao Inki da se ide malo srediti na Dunav i kad se vrati moraju obaviti jedan ozbiljan razgovor. Ona ga je jako dobro poznavala i znala je da mu je Dunav ispušni ventil pa je to primila s osmjehom, vjerujući kako tim razgovorom želi učvrstiti njihovu vezu. Bilo kako bilo, svatko je imao svoje razmišljanje.

Kad se vratio kući sestra mu je rekla da je Sara zvala već četiri puta te da ju odmah nazove. Učinio je to, a ona se javila tako brzo kao da je sjedila pokraj telefona. Prvo što ga je pitala bilo je da li je dobro.

  - Pa baš i nisam.

  - Što ne valja?

  - A što valja? Ne mogu se odviknuti od vojske, a ni priviknuti na civilstvo. Sav sam rastrgan i nekontroliran.

  - To su nagle promjene. Pazi na sebe, molim te.

  - Sve znam, ali iz ove kože ne mogu. Još sam otvorio i onaj sanduk što mi je Lapiš ostavio. To me dotuklo.

  - Kako da ti pomognem?

  - Nikako, moram si sam pomoći.

  - A kako bi bilo da dođem? Mislim da bi ti bilo lakše da smo skupa.

  - Ne znam ni sam, ali bolje bi bilo da se još malo strpiš jer narav mi je grozna. Otići ću negdje na Dunav na pet-šest dana da se posložim. Kad se vratim, raščistit ću s Inkom i javiti se da dođeš.

  - Ako misliš da je tako najbolje.

  - Ne mislim, znam.

I tako uz još malo razgovora završe, a Sari nikako nije odgovaralo što se još nisu vidjeli. Još bolje je znala da kad je u takvom stanju nikako ne bi valjalo da napravi bilo što mimo dogovora pa se držala poslovice 'strpljen, spašen'. Još tu večer prikupio je svu opremu, hranu i piće, a ujutro otišao po čamac obavijestivši čuvara da će biti jedno vrijeme odsutan. Otplovio je oko petnaest kilometara uzvodno i u šumi našao dobru lokaciju za šator, punu raslinja i nevidljivu s rijeke, a gotovo uz samu obalu. Za kamuflažu čamca poslužila je izvrnuta vrba jer je pod njene grane mogao uvući cijeli čamac. Sve je za nekoliko sati bilo posloženo i, kako god to nekom zvučalo, biti sam u šumi na otoku petnaest kilometara od grada Kviku je baš odgovaralo i trebalo. Jedino društvo, i to masovno, bili su komarci, no ni oni mu nisu previše smetali. Ovim činom počeo je puniti baterije i polako se vraćao zdravom razumu. Imao je vremena napretek i puno je razmišljao kako nastaviti život u civilstvu.

Noću je izlazio na vodu i plovio i ribolovio, a danju se uvlačio u kamp. Pet dana prošlo je bez ikakvog kontakta s ljudima, a Kvik je osjetio da je spreman za povratak u civilizaciju. Znao je da će s Inkom biti najteže, ali izbora nije bilo. Reći će joj da mu je jako žao, ali moraju se razići. Priznat će joj da joj je obećanje dao zbog stanja u kojem je bila. Pokušat će joj dokazati da se s njime ne može na duge staze i da će se za nju otimati puno momaka i sigurno će među njima naći nekoga tko će joj odgovarati. Još je malo razrađivao kako će se postaviti ako razgovor ode u neke krajnosti. U svakom slučaju, odustajanja nema. Plovio je po vrlo lijepom vremenu, zadovoljan što je uspio izbaciti onaj nemir koji ga prati već duže vrijeme. No ni u snu nije mogao zamisliti kakva se strašna stvar dogodila za vrijeme njegova izbivanja. Saznao je vrlo brzo. Po povratku stao je ispod kolonije i dok je vezao čamac dotrči Gorka do njega sva uplakana. Kvik ju pogleda i upita:

  - Što je, čemu suze? Nije te valjda dečko ostavio?

  - Ma jebeš dečka, dogodilo se nešto strašno.

  - Što?

 

Jednu večer nazove me rođak iz okolice Zagreba da me obraduje i javi veselu vijest. Eto, odlučio je doći kod mene malo u posjet jer nije bio tri mjeseca, a on zna što je red, ipak smo rodbina, ali ovaj put će povesti četiri svoja pajdaša. Pričao im je kako se prošli put dobro proveo na druženju u našoj udruzi uz pravi ribički fiš i vino pa su tako i pajdaši poželjeli da okuse taj specijalitet, a naravno i dobru kapljicu. Nije im to mogao odbiti i nada se da se ne ljutim što i njih vodi. Očekuje da ću ih dobro ugostiti i ponoviti feštu kao i prošli put. I tako ja ni kriv ni dužan dobijem iznenadne goste koji u želji da mi olakšaju kako da ih dočekam odmah naruče što žele jesti i piti.

Hvala im što brinu o meni, a Bogu hvala što u osobni automobil ne stane više od pet ljudi jer tko zna koliko bi ih rođo doveo meni na grbaču. No, što je tu je. Kako i on reče, ipak smo rodbina, a onu četvoricu dobijem gratis.

Nakon ove najave samozvanih posjetitelja mom oduševljenju nije bilo kraja. Trgnuo sam nabrzinu dvije žeste da mi oduševljenje malo splasne pa da pripremim odbor za doček. Prvo sam nazvao Juru i zamolio ga da skuha fiš za moje goste i našu standardnu ribičku ekipu. Odmah je pristao i ponovio ono što za ove ponude cijeli život ponavlja.

  - Ti samo reci koliko gladnih usta treba nahraniti, a sve ostalo je moja briga.

    Naime, Jura prilikom kuhanja fiša ništa ne prepušta slučaju. Zato sve sam nabavlja. Izbjegava kupnju luka po trgovinama jer za njega je to plastika, a ne luk. Zato se snabdijeva na selu kod neke babe koja je uspjela sačuvati staru sortu s kojom je oduševljen. Paprike i feferone su također domaće i vrhunske, a i za ribu ima svoje izvore koja se, po njemu, čisti nekoliko sati prije kuhanja. Jura će vam reći da u spravljanju fiša nema puno filozofije niti tajni. Tajna je okusa u kvalitetnim začinima uz svježu raznovrsnu ribu.

Tako sam brigu o fišu prebacio na Juru rekavši mu da će nas biti petnaestak, ali da on ipak skuha za dvadeset osoba. Iz iskustva znam da se često niotkud stvori još koja osoba, a ima i onih koji mogu pojesti zavidne količine tog ljutog specijaliteta.

Zatim sam nazvao Frana koji je naš najbolji logističar i domaćin i rekao mu da pripremi piće i prilagodi prostorije za druženje. Fran je inače osoba koja malo priča, a puno radi. Takvi su danas vrlo rijetki pa često kažem da nam ga je sam Bog poslao. Eto, rekli bismo to je to. Lijepo sam rasporedio posao i bez brige mogu čekati sutrašnji dan i dolazak gostiju.

No nažalost nije tako, meni je ostao najteži i najmukotrpniji posao - kako namaknuti novce da pokrijem troškove koji baš i nisu mali. Istresao sam sve iz džepova, pa i crni fond, no nema ni za pola potrebnog. Nervozno sam se vrtio po kući tražeći rješenje koje ne postoji. Ali tada stiže spas u zadnji čas u liku, a kasnije se pokazalo i u djelu, moje babe. Vidjela je da sam lošeg raspoloženja pa me onako brižno bez prestanka ispitivala što mi je, što me boli, zašto ne idem kod doktora i odmah mi smislila diagnozu, odredila terapiju i iz svoje apoteke ponudila odgovarajuće tablete. Pomalo naživciran odgovorio sam da me ne boli ništa drugo osim džepa. Njen odgovor ovaj put bio je vrlo kratak:

   - Aha, to. Nemam ni ja.

Kad sam joj objasnio da dolaze gosti i da sam ih htio dostojno ugostiti, a to ne mogu bez novca pa mi preostaje jedino da od njih tražim da plate što pojedu i popiju, baba me ozbiljno pogledala i upitala:

  - Ne bi valjda tako učinio?

Klimnuo sam glavom da bih, a ona otišla u sobu, uvukla se negdje u ormar i donijela tisuću kuna. Cijena te financijske potpore bila je još pola sata slušanja kako niti ona nema, a ovo su novci koje skuplja za ne daj Bože bolest ili njenu smrt da je imamo čime dostojno sahraniti. I to sam odslušao, zahvalio babi na potpori, a sebe ukorio što sam iskoristio njenu slabost prema gostima koji uvijek moraju biti dobro ugošćeni. Eto tako, zahvaljujući njoj i ja ću ih lijepo ugostiti. Jura je dobio dio za svoje troškove, Fran za svoje, a ruku na srce i meni je nešto ostalo. Sad kad je sve sjelo na svoje mjesto mogao sam se posvetiti dočeku gostiju sa širokim osmijehom na licu.

Dečki, recimo to tako, iako ni jedan mlađi od pedeset godina, su stigli oko jedanaest sati. Uslijedilo je uobičajeno pozdravljanje, pitanja za obitelj i isprike što smetaju. Zatim, kao po protokolu, sjedne se za stol i nazdravi žestom za dobrodošlicu. Nastavak i dalje uz piće i bolje upoznavanje s rođinim pajdašima. Kao i uvijek, priči nema kraja, a kasnije nastupa obvezno nadmetanje u tome tko će ispričati bolju humoresku. Nema što, sve je počelo veselo i došljaci su se brzo uklopili s domaćim ribičima. No ja sam primjetio da je Jura mrzovoljan i stalno nešto laprda sebi u brk. Znam ja da je on staro čangrizalo, a sad vidim da je u pitanju neki problem jer djeluje puno ljući. Otišao sam do njega da vidim što ga muči, no nisam stigao ništa izustiti. Jura je odmah sasuo paljbu na, kako ju je on zvao, babu od crvenog luka. Uz more psovki i pogrdnih riječi dalo se čuti i ono da cijeli život nije izašla iz svog dvorišta, a baš sad kad je on treba negdje je odskitala, kako on reče, kao pseto za tuđim kolima.

Nabavio je on drugi luk, ali nije siguran koliko je plastificiran. Rekao sam mu da se ne živcira, bit će sve u redu jer gosti nisu previše zahtjevni. Jura mi je odgovorio da je on zahtjevan te da zbog njegove nervoze obavijestim prisutne da se nitko ne približava kotliću dok ga on ne donese za stol.

Tako je i bilo. Jest da su neki htjeli gledati kako to Jura radi, ali su poštovali njegovu želju. Kad je bilo gotovo, kotlić je donesen na stol uz napomenu nek malo odahne.

Opojni miris je ispunio prostoriju, a neki su već postali nestrpljivi. Htjeli su napuniti svoje tanjure, ali nisu imali čime. To je još jedno Jurino pravilo, grabilica je kod njega i fiš koji on skuha grabi samo on jer ne može gledati kako neki bezosjećajno kopaju po kotliću i kidaju ribu. Mnogi su spočitavali Juri to njegovo ponašanje, ali on od toga nije odustajao, samo je ponovio da kad on kuha bit će tako, a kad drugi kuhaju neka rade kako hoće.

Tako je bilo i sada. Jura je napunio tanjure, svima ravnomjerno rasporedio ribu i u tišini pustio da uživamo u ovoj Bogom danoj deliciji. A bogme smo uživali, većina je tražila još, a poslije uz dobru kapljicu nastavismo u vedrom raspoloženju i neizbježnom hvaljenju našeg kuhara.

Ovo druženje potrajalo je dokasna, gosti su bili prezadovoljni i već se predbilježili za ponovni dolazak u neko dogledno vrijeme. Skoro sam im rekao da su najbolji gosti koji glavom otvaraju vrata jer su im ruke zauzete punim torbama za domaćina, a za one koji dođu praznih ruku nisam kod kuće. No pristojnost mi to ne dopušta pa kad je tako, rekoh sam sebi, onda budi pristojan i već sad pripremaj babu za potporu kad ovi ponovno dođu.

Eto, tako je to završilo, svi zadovoljni, siti i napiti, jedino me baba nešto sumnjičavo gleda.

Toliko za sada, želim vam sreće u životu i goste punih torbi uz ribički pozdrav: BISTRO!

Prije tjedan dana navratio mi jedan prijatelj u udrugu i ispričao kako je na ratnoj nozi sa suprugom. Zaglavio je s ekipom u nekom bircuzu i potrošio pozamašnu svotu novca. Većina je bila iz crnog fonda, ali kako reče, ni sam ne zna što mu bi pa je iskreno svojoj dragoj gospođi priznao koliko je potrošio, a i da ima crni fond. Od tog trenutka je u nemilosti, a osjetio je i gnjev svoje ljute žene kao nikada do sada. Ne zna koliko dugo će to trajati, ali boji se, duže nego obično. Bilo mi je žao prijatelja pa sam mu za utjehu ispričao kako sam ja prošao kad je moj tekst izišao u javnost.

Radilo se o mojim samozvanim gostima koji su prije dolaska naručili što žele piti i jesti, a kako bih im to priuštio, iskamčio sam od babe financijsku potporu. Jest da sam iskoristio babinu slabost da gosti uvijek moraju biti dobro dočekani, ali nisam imao izbora. U svakom slučaju gosti su zadovoljni otišli, a baba je bila sretna što je omogućila unuku da ih dobro ugosti. Naoko sve idealno, ali epilog je sasvim drugačiji kad su pročitali pravu istinu.

Gosti su bili ljuti i odaslali mi poruku da tako nešto nisu očekivali i da će oni, ako treba, platiti sve troškove fešte samo da kažem kolika je suma. Opet sam bio iskren i rekao da ne bi bilo loše i naveo točnu sumu troškova. No od tada me više ne zovu i tako izgubih drage goste. Baba se još više rasrdila i gnjevno izjavila da mi to nikada neće zaboraviti, a posebno što joj ni kusur nisam vratio već, kako reče, protrajbao na pijanku po uzoru na svoga oca iliti njenog sina. Od tada više sa mnom ne razgovara, a ostatak novca prebacila je u neku drugu šlinganu hrpetinu svog miraza kojeg čuva još iz doba Austro-Ugarske.

Ali to nije sve. Susjedi su me počeli izbjegavati, prijatelji zaobilaziti i davati neke nove nadimke koji dolikuju tvrdicama i škrtim osobama. No ja zbog toga uopće nisam nesretan, čak štoviše, vrlo sretan i raspoložen, konačno rasterećen svih obaveza. Odjednom sam dobio slobodnog prostora napretek, nitko me više ne zove za kojekakve usluge, ne vuku me za rukav da im nešto organiziram ili napišem. Jednom riječju, sasvim slučajno postao sam slobodan kao ptičica i bez obaveza i kao takav više nisam ničim sputan i mogu bez razmišljanja u ribolov. Sjeo sam u svoju hrastovu „podrtinu“ i otplovio kroz gustu maglu.

Da, bilo je maglovito i opasno za plovidbu, ali sloboda je sloboda, uvijek slatka i željna pa i u magli. Toliko od mene, a vama želim ugodan boravak uz Dunav ili neku drugu rijeku ili jezero. BISTRO!

U ne tako davnoj prošlosti za vrijeme vrlo teških i kriznih vremena živjela je obitelj malog Franje, dvanaestogodišnjeg dječaka koji je bio najstariji od petero djece. Kao takav, trudio se pomoći i priskrbiti bilo što za dobrobit svoje siromašne obitelji pa je tako odlučio obradovati svoje ribom za Badnjak. Ponudio se ribaru da mu pomogne pri pripremi i transportu ribe na tržnicu. Ribar je pristao i mali Franjo je vrijedno odradio zacrtani posao i za plaću dobio velikog šarana, baš kako je i planirao. Nitko sretniji od njega! Veselo je trčkarao prema kući i već u mislima vidio svoje kako ga dočekuju s osmijehom i ozarena lica. Uz to, s posebnim žarom si je predočio kako riba izgleda na trpezi. Toliko se zanio da je gotovo mogao osjetiti miris badnjeg ručka.

Prekinut je u svom slatkom razmišljanju od grupe vršnjaka koji su ga pozvali na kratku igru. Franjo je pristao, odložio torbu s ribom uz neko drvo i pridružio se veseloj družini. Po završetku otišao je po svoju torbu i kao da ga je udario grom iz vedra neba. Torbe više nije bilo. Franji se steglo grlo, korio se što se zanio igrom i tako ostao bez ribe zahvaljujući nečijoj pohlepi. Gorko je zaplakao. Prijatelji su ga tješili, ali nije vrijedilo. Prestao je na trenutak kad je osjetio čvrstu ruku na ramenu. Podigao je glavu da vidi tko je to i sledila mu se krv u žilama. Bio je to lokalni čudak i vrlo opasan čovjek kojeg su svi izbjegavali. Ovaj put se oglasio začuđujuće ugodno, rekavši Franji da više ne plače i da će sve biti kako je zamislio, neka samo ode kući i kaže majci da pripremi stol jer će ubrzo stići badnji ručak. Franjo je učinio kako mu je rečeno, ali baš i nije bio siguran da će biti tako.

Stol je bio pripremljen, a ukućani su uz molitvu čekali najavljenog dobročinitelja. I čudak se zaista pojavio, kako je i obećao. Ušao je bez kucanja, noseći kotlić s još vrućom ribljom juhom, pozamašnu hrpu pečene ribe, krumpir-salatu i veliki bijeli domaći kruh. Uz to, čudak je bio lijepo obučen i uredno obrijan što mu inače nije navika. Poslagao je doneseno po stolu, čestitao Božić i krenuo otići. Ukućani su ga uspjeli nagovoriti da ostane s njima za ručak i osjeća se kao član obitelji. Čudak je proveo nekoliko sati doslovno kao dio obitelji i iskreno progovorio o nekim svojim grijesima te kako je ovim činom barem manji dio grijeha okajao. Otišao je sretan što je nakon dugo vremena osjetio što znači prava obitelj. Više ga nitko nikada nije vidio.

Trudimo se da iz nas zrači pozitivna energija i dobročinstvo, a ne jal, mržnja i zloba. Nemojmo nikada smetnuti s uma da ćemo prije ili kasnije svi završiti u prahu bez obzira bili bogati, siromašni, pošteni ili nepošteni. Zvijezda vodilja bi nam trebala biti želja da svom prahu omogućimo zlatnu boju i vječno budemo obasjani svjetlošću vjere i poštenja, dok prah onih drugih može završiti samo u mračnom blatu, vječno gažen teškim kopitima zla i prokletstva.

Dragi moji, želim Vam sretan i blagoslovljen Božić i blagdane!

Dugo očekivana silvestarska noć, ekipa na okupu, vesela i raspjevana, puna samopouzdanja i spremna da se obračuna s pripremljenim enormnim količinama jela i pića. Iako vremešni, puni masnoće u krvi, s visokim tlakom, viškom šećera i prekobrojnim otkucajima srca, nisu se dali deprimirati već hrabro stali na prvu crtu čudne bojišnice između punih pladnjeva i boca.

Dobro su krenuli i vidjelo se kako ubrzano smanjuju sve posluženo. No sat, dva iza ponoći počeli su gubiti samopuzdanje, snagu, a bogme i ravnotežu. Oni jači nisu odustajali i činili su sve da povećaju učinkovitost, vjerujući da će odraditi i ono što ovi slabiji nisu uspjeli.

Posebna učinkovitost pokazala se na brbljavosti i lupetanju. Prednjačio je Jura, kao nikada do sada, vrlo glasan, naporan silnim ponavljanjima i kuknjavom što je izgubio ljubav svoje mladosti. Moja nesreća bila je što sam sjedio uz njega i morao sve to slušati, ali kažu da prijatelji postoje, između ostalog, i da saslušaju jedni druge. Bilo mi ga je žao što je izgubio ljubav svoje mladosti pa sam mu rekao da nisam znao da mu je žena umrla i izrazio iskrenu sućut. Jura me mrko pogledao i rekao da mu je žena živa te kako tek živne kad njega treba maltretirati. Bio sam malo zbunjen oko te njegove izgubljene ljubavi pa se sjetih kako je spominjao neku Katu, curu iz mladosti, i upitah ga da nije ona možda otišla s ovoga svijeta. Prevrnuo je očima i drsko obznanio da nije žensko u pitanju. Skamenio sam se ovom izjavom i rekoh mu:

  - Jura, nesretniče, nisi valjda i ti otišao pod zastavu duginih boja pa izgubio, Bože mi oprosti, partnera?

  - Budalo pijana, nije ni ta tvoja glupa misao u igri. Radi se o drvetu.

  - Drvetu?

  - Da drvetu, što se čudiš?

  - Kako se ne bih čudio da tako mator čovjek ima ljubav svoje mladosti u obliku drveta. Dobro mi je poznato da znaš ponekad biti kao panjina, ali ovo je već previše. Inače nisam radoznao, ali moram priznati da me izuzetno zanima kako je ta vaša ljubav funkcionirala.

  - Vrlo lijepo, radi se o jabuci koju sam posadio prije pedesetak godina i redovito je rađala zdrave i obilne plodove. A tek hladovina ispod bujne krošnje! Nezamjenjiva! Sad je više nema, osušila se.

  - Hajde prestani cmizdriti, posadi na proljeće drugu i problem je riješen.

  - Jesi pametan, da posadim drugu i čekam da se razgrana, a ja mladić pa imam vremena, je li?

  - Pa dobro, ako ne tebi, valjat će nekom drugom, nemoj biti sebičan.

  - Nekom drugom? Ma nemoj, a baš zbog tog drugog se i osušila.

Jura je uvidio da u meni nije našao pravog sugovornika i preselio se kod Zvrka koji je već zanijemio od maligana pa mu je kao takav bio idealan, niti je razumio što Jura govori, a nije mogao ni replicirati. Baš su se lijepo našli i bilo ih je milina gledati kako su tolerantni. Ja sam odahnuo i prihvatio se posla, pomažući isprazniti pladnjeve i boce. Bio je to vraški težak zadatak, ali smo uspjeli. Posljedica je bilo napretek, ali o tome nećemo.

A što se tiče Jurine žalopojke za jabukom, saznao sam zašto je bio tako vezan za nju. Naime, jabuka je posađena uz samu među sa srditom susjedom koja je sve te silne godine inzistirala da se jabuka posječe jer joj dobar dio grana prelazio u njen, kako je Jura znao reći, zračni prostor. Lomila je grane i kidala sve što je mogla dohvatiti preko ograde, ali to je radila nakon što pobere plodove. Zadivljujući dobrosusjedski odnosi. Jura se borio i izborio da jabuka preživi i kad je ta susjeda umrla Jura je odahnuo. Ali gle vraga, te iste godine osušila se i jabuka. Njegov komentar bio je da mu se tim činom stara vještica osvetila. Kako god bilo, ali jedno je jasno – kad se za nešto borite srcem, srcem ćete to i sačuvati. Pogotovo kad su u pitanju sudbonosni životni trenuci.

Ovo ljeto Dunav nije imao razumijevanja prema kupačima i ljudima koji vole kampirati na njegovoj obali. Česti nagli porasti vodostaja okupirali su sve pješčane plaže i lijepa mjesta za odmor, a porast povećava njegovu moć pa s lakoćom vrti, prevrće, lomi, drobi, ruši, ali i oblikuje. To oblikovanje za mene je fascinantno.

Nevidljiva ruka prirode uz pomoć vode, obalne vegetacije i raznolike konfiguracije terena čini čuda. Često u vrlo kratkom vremenu promijeni izgled nekih mjesta kroz koje je protutnjala vodena stihija. Vrbe su posebna priča, onakve kvrgave i iskrivljene svoju bujnu krošnju prepuste Dunavu čiji ih brzaci mrse i vuku prema vodi. Pa i kad opada ne pušta ih, već ih onakve teške i mokre i dalje vuče prema dnu. No i vrba se prilagodila za ovakve izazove, savitljiva, čvrsta i jakog korijena. Savit će svoje stablo, ali rijetko puca, a kad se to i dogodi, brzo se obnavlja i širi svoj utjecaj uz Dunav. Ploveći kraj takvih mjesta čini se da je prostor iza krošnji obrastao i neprohodan, no kad se provučete kroz taj paravan i izađete na obalu naći ćete se u mračnim prirodnim odajama.

Pregledao sam na stotine takvih mjesta, ali nedavno sam naišao na jedinstven prizor na obali koja je bila potpuno čista, bez ijednog trulog drveta što jasno govori da je brzak uz samu obalu vrijedno radio i sve odnio do obližnjeg limana te tamo pri opadanju ostavio sve što je danima vrtio. Slika je bila jeziva. U polumraku ispod visoke obale kao ispod obrambenih zidina neke srednjovjekovne tvrđave, na velikoj površini posložilo se bezbroj velikih i malih komada drveta, neki zabodeni u mulj pod raznim kutevima, tako ostavljajući dojam da se nalazim na bojnom polju poslije neuspjele opsade. Pažljivo sam hodao po tom polju, pazeći da ne nagazim na te žrtve i osjećao se kao da tražim neku važnu povijesnu osobu koja je ovdje skončala.

Unaokolo polutrula, napukla, ali još uvijek živa stabla čije korijenje nije uspjelo izdržati vodeni nalet, naslonila su se jedna na druge i tako si pomažu da ostanu na životu jer kad padnu na tlo pomoći više nema.

Hodajući dalje dođem na čistinu na kojoj je savijena vrba gotovo u pravilnom luku obrasla puzavicama podsjećajući na ulaz u neko svetište. Prošao sam kroz taj prolaz i tada nakon svih dosadašnjih dojmova i emocija naiđe još jedno viđenje od kojeg mi je zastao dah. Ogromno deblo stare vrbe raspuklo se po sredini i otvorilo svoju sredinu u širini oko pola metra, a u taj procjep prirodnom rukom bijaše usađeno neko drugo deblo bijelo kao snijeg. Gledao sam u taj prizor sa strahopoštovanjem. Stajao sam na mjestu gdje je krošnja dopustila suncu da svojim toplim zrakama pomiluje deblo i ugrije ga kao nekog starca koji žudi za toplinom. To bijelo deblo nepravilnog oblika uz pomoć sunca gotovo savršeno oslikava Gospin kip. Dugo sam promatrao ovaj prizor i divio se prirodnoj umjetnosti, a zatim sam poželio dotaknuti to remek-djelo. Nešto mi je govorilo da budem pažljiv jer je vrlo krhko. Trudio sam se da budem što nježniji i svejedno sam pod prstima osjetio da je lomljivo; svaki jači dodir mogao bi oštetiti prirodnu skulpturu. Hvala Bogu, to se nije dogodilo.

Danima sam dolazio na to mjesto i uživao u prizoru kao najveći Gospin štovatelj. Odlučio sam nekoga dovesti da vidi to prirodno remek-djelo, no malo je onih koji se žele provlačiti kroz vrbinu krošnju punu peludi, paučine, zmija i komaraca. Jedina osoba koje sam se sjetio da mu takve stvari ne smetaju je Jura. Rado je prihvatio poziv, a ja sam tempirao vrijeme odlaska kad sunce najbolje oslikava gospin kip kako bi Jura također vidio što i ja. Nisam mu rekao o čemu se radi jer je lik toliko očit da ne može pogriješiti. Ušli smo u to prirodno svetište kad se zahvaljujući suncu najbolje vidjelo. Upitam ga vidi li onu vrbu s bijelim drvetom u srcu.

  - Vidim.

  - I?

  - Što i?

  - Podsjeća li te na nešto?

  - Ne.

  - Pogledaj bolje, kao neki kip.

  - Ništa ti tu ja ne vidim.

  - Daj čovječe, napregni vijuge! Moraš to vidjeti, samo se potrudi.

  - A vidim drvo i što se tu još treba vidjeti? Drvo kao drvo.

  - Drvo kao drvo, panj kao panj, panjino jedna ograničena! Ti u drvetu vidiš samo ogrjevni materijal.

Jura je slegao ramenima i rekao da si ne može pomoći baš kao ni ja. Mjesec dana kasnije vodostaj je opet otišao gore i potopio vrbu i prirodno svetište. Kad se Dunav povukao i dopustio pristup otišao sam tamo i s razočarenjem vidio da bijelog drveta više nema, pa tako ni Gospinog kipa. Ostala je stara vrba kao okvir iz koje je vodena stihija istrgnula remek-djelo. Onako raspuknuta i šuplja, otvorena srca čeka da majka priroda pošalje nekog novog umjetnika koji bi u njen okvir usadio nešto tako veličanstveno. I sada kad je taj prizor otišao u nepovrat, pitam se je li to neka poruka za mene ili pak za neke ljude koji odlučuju o našim sudbinama. Ne znam, ali znam da je krajnje vrijeme da se svi uozbiljimo i istinski budemo ljudi.

Dan nekako čudan, vrijeme promjenjivo, izmjenjuju se vjetar i pljuskovi. A baš danas sam naumio u ribolov. Vrijeme nikako ne ide na ruku, ali nisam se dao omesti te sam zaplovio nekoliko kilometara nizvodno na dobro znano mjesto među vrbe, gdje su brzaci slabiji i voda mirnija.

Unatoč vjetru uspio sam namjestiti čamac da mi ne smeta i zabacio pribor na radni zadatak. Od tog trenutka kao da je vrijeme stalo, božja tišina koja mi iznad svega daje duševni mir. Civilizacija je predaleko pa su oko mene samo zvukovi prirode. Sjedim tako opušten u čamcu i osjećam se isto kao kad sam sa svojih desetak godina na isti način koristio svako slobodno vrijeme i uživao u ribolovu zavlačeći se na slična mjesta. Od tog vremena prošlo je gotovo pedeset godina. Sve se promijenilo, jedino su osjećaji i uživanje uz vodu ostali isti.

Vrijeme je i dalje bilo vrlo nestabilno, a ja, reklo bi se, stabilan, u istom položaju, bez puno pokreta, gotovo kao kolac za koji je vezan čamac. Kad se počelo smračivati, razmišljao sam o povratku što uvijek činim nevoljko, bez obzira koliko dugo bijah na vodi.

Tada se vrijeme iznenada smirilo, bez vjetra i kiše, što me je još malo zadržalo jer je sumrak bio prekrasan. Nakon pola sata opet je počela kiša, no bez vjetra. Lagano je padala stvarajući na vodi male krugove i mjehuriće od kojih je Dunav počeo isparavati i stvarati nisku prozirnu maglicu. Za mene to bijaše ugođaj neizmjernog užitka.

Kiša je bila neumorna, baš kao i ja. Trebao sam već davno krenuti, ali nešto me sputavalo i jednostavno se nisam mogao pokrenuti, baš kao i već spomenuti kolac. Zatim su me zaokupile kišne kapi koje su se slijevale niz kabanicu. Svaka ta kap imala je svoju putanju, mimoilazeći se s drugim ili se pak sudarajući i pretvarajući u jednu kap. Djelovale su mi kao sitni veseli stvorovi zaigrani na meni kao djeca na toboganu.

Tako suživljen s kišom otvorim šaku da mi se kapi sliju u nj. I to je izgledalo kao neko natjecanje, koja će prije i koliko ih u skupini do dlana. Ubrzo, šaka je bila puna vode koja se kao mali slap prelijevala preko prstiju. Eto što od kapi nastane, koja prirodna majstorija s vodom.

Ovo je samo malo vode u ruci, a što sve može ta voda u koritima rijeka i prostorima uz njih. A ja i dalje lapim u čamcu, gotovo i zaboravivši da sam u ribolovu. Sjedim, kisnem i, vjerovali ili ne, u tome neizmjerno uživam. Povremeno izbacim vodu iz čamca pa opet pratim malo štapove, malo kapi kiše dok je povratak na vez sve upitniji jer ovakav ambijent nemam ni srca ni snage napustiti. Tako ostah još dugo, dugo, dugo... uz kišne kapi.

Težak sparan dan, tražim hladovinu i neko osvježenje. Spas vidim u boravku uz Dunav, a kad idem tamo, sa mnom ide i ribički pribor kao da je srastao uz mene. Lijepo zamišljeno, ali loše realizirano samo zbog jedne sitnice koja to i nije, kad su rojevi u pitanju. Naravno, riječ je o komarcima. Bilo ih je bezbroj, bjesomučno i bez prestanka napadale su me eskadrile tih krvopija. Nisu mi pomogla ni sredstva za zaštitu, osjećao sam se izbombardiran kao Dresden. Izdržao sam sat vremena i zaključio da ću, ako još malo ostanem, završiti u bolnici, i to na dva odjela – psihijatriji i dermatologiji. Da izbjegnem takav scenarij pokupim pribor i gotovo trčeći pobjegnem u ladanjsku kućicu. A ta leteća gamad ne odustaje već leti za mnom, a usput im se priključuju nove eskadrile. Jedva sam preživio. Nakon dva padanja zbog petljanja u pribor koji je brzopleto i nedovoljno spremljen stigoh u kućicu.,

Tek tad sam odahnuo, zatim otvorim prozore i napravim propuh, a komarnici su učinkovito sprečavali ulaz krvopija. Najbolje mjesto za prileći bilo je uz prozor. Iskreno, to sam prekopirao od psa koji je uvijek tu ležao kad je tražio osvježenje. Tako ležeći gledao sam komad neba koji kroz komarnik tako lijepo izgleda i ostavlja dojam beskrajne ljepote i životnog samopuzdanja. K vragu i takva ljepota kad ne smijem u prirodu. Uz takvo razmišljanje i češkanje stotine crvenih mrlja koje su poiskakale od uboda komaraca uspio sam i zaspati. Takav nikakav počnem sanjati zrakoplovne borbe iz Prvog svjetskog rata. Te borbe uvijek su me fascinirale i oduševljavale umijećem i hrabrošću pilota. Posebno sam cijenio i poštovao Crvenog Baruna, najpoznatijeg ratnog pilota tog doba. Valjda je zbog toga bio i glavni lik u mom snu. Borbe su bile bespoštedne, a zvuk aviomotora vrlo bučan. Trgao sam se iz sna kad mi se učinilo da stvarno čujem zvuk zrakoplova u svojoj blizini. Pogledam kroz komarnik na taj komadić neba kad u brišućem letu proleti dvokrilac žute boje, zatim plavo-bijeli, a na kraju crveni. Zaprepastio sam se i zbunjeno ustvrdio – Bože, pa to je Crveni Barun!

Protrljao sam oči više puta i nadošao da je to eskadrila koja je krenula u rat protiv komaraca, što znači da u igri ipak nije Crveni Barun. Rado bih vidio taj Barunov trokrilac, ali san više nije bio bitan, već uništavanje komaraca. Sutradan sam sa zadovoljstvom otišao u ribolov i s kolegama hvalio učinkovitost zaprašivanja. Rekao bih da je odrađeno bolje nego ikada. No nemojmo se zavaravati, oni će se brzo oporaviti i, kako znamo u šali reći, doći će ponovno s kanticama kod nas po svoju dozu krvi. Iz toga slijedi samo vapaj ljubitelja boravka u prirodi – nastavite ovako i spasite naša krvna zrnca. Nažalost, već imamo puno beskičmenjaka, samo nam još treba i beskrvnjaka.

BOCA

 Lijepog li naslova! Boca! Još kad sadrži neku kvalitetnu žesticu veselju nikad kraja. Uh, već sam se zanio! Ovaj put ne radi se o takvoj, već o lijepoj maloj bočici kruškastog oblika koju sam našao u mulju ispred čamca. Bio sam zatečen. Cijeli život sam uz Dunav i sada po prvi put naiđem na tako nešto - zapečaćena boca u kojoj se nazire smotuljak papira. Zaključak je jednostavan -  netko je pustio poruku u boci niz Dunav, voda je naglo opadala i ona se nasukala i ostala u mulju.

Postavlja se ključno pitanje: što sadrži poruka? Proradila mi je mašta. Možda otkriva mjesto gdje se nalaze neke vrijednosti, kao nekada karte s blagom. Ili se našao neki dobrotvor koji nudi otplatu kredita onome tko ju pronađe. Ova bi verzija bila odlična. A možda netko želi na ovaj način ostvariti sretnu ljubavnu vezu. Ni ova ponuda ne bi bila loša, samo ako je u igri partnerica. Sav sam se rastopio opijen romantičnim razmišljanjem o susretu s ljepoticom iz boce. A onda, kao kišni oblak pun munja i gromova prođe mi kroz glavu da je ta verzija preopasna jer supruga ionako stalno nešto puše na mene ni krivog ni dužnog, da i ne spominjem onaj drveni valjkasti predmet što žene redovito koriste u kuhinji, a bogme i za kažnjavanje muževa po nekim, samo njima znanim kriterijima. Mašta je odradila svoje te krenuh konačno otvoriti tu bocu, kad opet traumatične misli. Da nije onaj blesasti Jura to smislio pa da mi poslije „vadi mast“? Dobro pogledam oko sebe, nigdje žive duše osim dvije čaplje koje su ionako imale preča posla. Sagnem se onako diskretno, kao kad na ulici pronađemo novčanicu, i brzo je ubacim u čamac. Odvezem se na plovni put, ugasim motor te se pustim niz vodu. Konačno opušten, ali i uzbuđen, operem bocu u kojoj se jasno vidio smotuljak papira uvezan plavom vrpcom. Otvorim ju, izvadim papirić i pročitam.

Eh, što pročitam? Poruka jedne navijačke skupine da postoje i djeluju. Lijepo je to da se promoviraju i na takav način, ali to nisu bila moja očekivanja. Ništa, rekoh sam sebi, vrati se u stvarnost. Bocu sam odnio u ladanjsku kućicu za uspomenu i ako netko ne vjeruje može ju vidjeti. A ja ću se i dalje patiti s kreditima i pažljivo ulaziti u stan, pogotovo ako kasnim ili malo zanosim, a gospođa valja tijesto s onim drvenim predmetom koji spomenuh ranije. Plovit ću i dalje Dunavom s češćim pogledom na plutajuće boce. Možda naletim na neku koja nudi više. Mislim da i tu vrijedi poslovica „uzdaj se u se i u svoje kljuse“, a ja bih dodao: „a ne u boce s porukom“.